Sve češće, u besanim noćima, pred mene izlazi slika koju sam ne tako davno vidio na sarajevskom aerodromu. Čekajući majku ugledao sam veliku grupu ljudi. Među njima isticao se jedan visoki gorštak zaraznoga osmijeha, skidao je čulah sa glave, gladio se po ostacima sijede kose…sve dok iz svjetine nije dotrčalo neko dijete i zagrlilo ga. Dedo srećan što je živ, a unuk što mu se dedo vratio iz daleke Mekke, sa hadžiluka. Plakali su zajedno i grabili prema izlazu. Gledao sam za njima, suza mi je krenula niz lice i kao što tada nisam znao zašto sam zaplakao, ne znam ni danas dok sjedim na amsterdamskom aerodromu. Četiri godine kasnije sjedim i čekam avion, tumarajući svijetom sa svojim novim filmom, nema niti jednog putnika u čije lice ne zagledam i poredim s licima voljenih ljudi iz Sarajeva. Ponovo mi suza krenu, sada iz sasvim drugog razloga… U Amsterdamu sam sreo Rasima iz Lopara. Čovjek, rudar kojeg su četnici izdvojili iz grupe rudara, svezali i potkovali…