Tag Archives: Koeljo
JUNG, ANDRIĆ, KOELJO
Prava istina može zadovoljiti razum ali ona nikad ne pokazuje smisao ljudskog života, kojeg duša obuhvata i izražava. Psihoneuroza je u krajnjem slučaju, bolest duše koja nije našla svoj smisao. Ali iz ove bolesti duše nastaje svekoliko duhovno stvaralaštvo i svekoliki napredak duhovnih ljudi i razlog bolesti je duhovna regresija, duševna neplodnost.
Jung
Znači da ne postoji srednji put, onaj pravi, koji vodi napred, u stalnost, u mir i dostojanstvo, nego da se svi krećemo u krugu, uvijek istim putem, koji vara, a samo se smenjuju ljudi i naraštaji koji putuju, stalno varani… Samo se putuje. A smisao i dostojanstvo puta postoje samo utoliko ukoliko umijemo da ih nađemo sami u sebi. Ni puta ni cilja. Samo se putuje. Putuje se i troši i zamara.
Andrić
LUDA VODA
Neki moćni čarobnjak, koji je želio da uništi neko kraljevstvo, prosuo je čarobni napitak u bunar iz kojeg su svi zahvatali vodu. Ko god da je okusi, poludio bi.
Već sutradan svi stanovnici kraljevstva pili su tu vodu i svi su poludjeli izuzev kralja koji je imao zaseban bunar za sebe i svoju porodicu, do kojeg čarobnjak nije mogao da dospije. Zabrinut, kralj pokuša da drži stanovništvo pod kontrolom, uvodeći čitav niz bezbjednosnih i higijenskih mjera; ali žandari i nadzornici pili su zatrovanu vodu pa im se zato činilo da kraljeve odluke nemaju nikakvog smisla i oni riješiše da ih uopšte ne sprovode.
Kad su stanovnici tog kraljevstva saznali za nove zakone, bili su ubijeđeni da je njihov vladar sišao s uma i počeo da izdaje sumanute naredbe. Razjarena gomila opkoli dvorac i zatraži od kralja da se odrekne krune.
KOELJO
Do tog trenutka, putovanja, pomisao da će otići nekud daleko – sve to bilo je samo san – a sanjati je vrlo ugodno, jer nismo obavezni da činimo ništa od onog što zamišljamo. Na taj način ne izlažemo se nikakvoj opasnosti, ne doživljavamo poraze, teške trenutke, a kad jednom ostarimo, uvek možemo optuživati druge – najčešće roditelje, supružnike ili djecu – što nisu dopustili da ostvarimo svoje želje.
Koeljo
Jedina naša duboka i iskrena želja jeste da se približimo nekome. Od tog trenutka počinju da se sklapaju veze, muškarac i žena ulaze u igru, ali ono što se desi prije toga – privlačnost koja ih je spojila – to je nešto što je nemoguće objasniti. To je nepatvorena želja, u
O PRILIKAMA I LJUBAVI
Shvatila sam da često ne postoji druga prilika; bolje je prihvatiti darove koje nam nudi svijet. Ako treba nekom ili nečemu da budem vjerna u životu, prije svega moram biti vjerna sebi. Ono malo iskustva koje sam stekla u životu naučilo me je da niko ničim ne gospodari, da je sve iluzija – a to važi kako za materijalna dobra tako i za duhovne vrijednosti. Ko je makar jednom izgubio nešto što je imao a smatrao svojim neotuđivim posjedom (što se meni već bezbroj puta desilo), shvati da mu zapravo ništa ne pripada. I ako mi već ništa ne pripada,
SLOBODA
Ne znam, zbog čega moram umjesto života, koji valjda negdje postoji, da živim samo onaj fragment koji mi je zapao: ovaj pol, ovo tijelo, ovu svijest, ovu geografsku širinu i dužinu, ovu sudbinu, jezik, istoriju, podstanarstvo… kao da ta svijest uopšte nije bila moja svijest, već nekakva svijest o meni, i premda znam za nju, ne mogu da raspolažem njome, kao da je bila, kažem, neka ne isključivo za mene vezana, nego nekakva uvijek prisutna svijest koje se naprosto ne mogu osloboditi i koja me, mene lično sasvim uzaludno i nepotrebno muči do smrti.
Imre Kertes
Ideje su za kulturne narode, a ovde, u ovoj seljačiji,
NE POSTOJE POTPUNE GREŠKE
Bila je nedelja i cijela porodica je bila na ručku kod bake. Tada je morala imati već četrnaest godina i žalila se da ne može da uradi neki zadatak za školu i da sve što započne ispadne skroz pogrešno.
“Možda te greške nečemu uče”, rekao je otac. Ali Brida je insistirala da je ničemu ne uče; da je krenula pogrešnim putem i da sada ništa nije moglo da se učini.
Otac ju je uzeo za ruku i odveo u sobu u kojoj je baka gledala televiziju. Tamo je bio jedan veliki stari sat koji već godinama nije radio jer nije bilo dijelova da se popravi.
TAJNA SPOZNAVANJA
Bila je na plaži sa ocem i on ju je zamolio da provjeri da li je voda dobra za kupanje.
Imala je pet godina i bila je srećna što može da pomogne; otišla je do obale i skvasila noge.
“Pokvasila sam noge, hladna je”, rekla mu je.
Otac ju je uzeo u naručje, prišao obali, i bez ikakvog upozorenja bacio je u vodu.
Ona se uplašila, ali se zatim i obradovala igri.
“Kakva je voda?”, upitao je ponovo otac.
“Odlična”, odgovori ona.
