Tag Archives: Jovan Dučić
TAMA
Iza jablanova još ni sad ne žuti
Zadocneli mesec. Još sa crnih trava
Duva tamni vetrić. Kako strašno ćuti
Proleće u noći, proleće što spava…
A iz bledog neba u toj nemoj tmini,
Često ko da tiho crni sneg povrvi.
Kakvo kobno veče! U bolnoj tišini
Čini mi se čujem huku svoje krvi.
Čujem u dnu duše glas nekakav setno,
Ko glas u dubini noći. To je samo
Jedna mutna želja prošla neosetno,
Ko bi znao za čim, ko bi znao kamo.
Jovan Dučić
DEVET DUČIĆEVSKIH MISLI O ŽENAMA
Žena se pretvara i laže, i kad ljubi, i kad ne ljubi.
Žena pada iz raznih uzroka: iz ljubavi, iz dosade, iz strasti fizičke, iz sujete, iz slabosti volje, iz interesa materijalnog, iz romantike, iz manije, iz perverzije, iz osvete.
Žena se ne služi lažju da napadne, nego da se odbrani.
Žena izgleda ili kao naša velika sreća ili kao velika bijeda; zavisi od ogledala u kojem smo je uhvatili.
JOVAN DUČIĆ
Ne znamo da smo mladi kad smo mladi. Mi saznamo šta je mladost tek onda kad nas je napustila.
Prosječan čovjek voli više ženu nego ljubav. Kod žena je sasvim obratno: rijetko je kojoj ženi dovoljan samo čovjek, i koja ne čezne da bude voljena. Istina, mnogo se na svijetu manje misli o ljubavi nego što izgleda. Ljubav na svijetu održavaju samo žene i pjesnici. Čovjek voli ljubav-bol, a žena voli ljubav-radost.
Svaka filozofija je tužna. Ako govorite duže o sreći, vi ćete se naposljetku osjećati pomalo nesrećnim.
Najljepša je žena u ljubavi ona za koju kažemo da je lijepa a ne znamo zašto. Ima odista najljepših očiju koje ne umiju pogledati i najljepših usana koje se ne znaju osmjehnuti.
Ironični ljudi su često
RASPUĆE
Ja ne znam raskršće na kom smo se sreli,
Nekad, kao stranci, sa dva razna puta;
Kad nit smo to znali, i niti to hteli,
Jednog bezimenog i strašnog minuta.
Kao u dvorani ogledalâ, i ti
Sad u svakoj misli boraviš po jedna.
I cela istkana iz sunčanih niti,
Kao krupno jedro stojiš, nedogledna.
Hoćeš li ostati ili proći? Kuda
Ide tvoja brazda? Kakvo seme klija
Putem tvog trijumfa? I da li je svuda
Samo tamni bezdan gde tvoj far zasija?
Jovan Dučić
IZVOR NAŠE NESREĆE
Za svaku našu nesreću kriva je naša lakoumnost, ili naša gordljivost, ili naša glupost ili naš porok.
Zato čovjek kroz cijeli svoj život čini sebi više zla nego dobra.
Što uspijemo našom pameću, pokvarimo našom ćudi;
što uspijemo našom dobrotom, upropastimo našim porocima;
što postignemo svojom mudrošću izgubimo svojim temperamentom.
Sva mudrost čovjekova treba da služi samo za to da sebi ne pravi zlo.
Treba se čuvati više sebe nego svih svojih zlotvora.
Jovan Dučić
DUBROVAČKI MADRIGAL
Večeras, Gospođo, u Kneza na balu,
Igraćemo opet burni vals, ko prije;
S radošću na licu minućemo salu,
Kao da nikada ništa bilo nije!
A zatim će doći veseli kadrili,
Muzika će strasna da huji ko bura;
Gospođe će biti u mletačkoj svili,
Gospoda u ruhu od crnog velura.
Zatim će vlastela u zbore da tonu!
Mlađi o junaštvu, pesništvu, i vinu,
Stariji o nebu, o starom Platonu,
I o skolastici, Svetom Avgustinu.
Mi ćemo, međutim, sesti u dnu sale,
U meke fotelje, ne slušajuć’ tezu,
I napisaću vam, hitro, ko od šale,
Jedan tužan sonet na vašu lepezu.
SRCE
Srešćemo se opet, ko zna gde i kada,
Nenadno i naglo javićeš se meni -
Možda kad u duši bolno zastudeni,
I u srcu počne prvi sneg da pada.
Na usnama našim poniknuti neće
Ni prekor, ni hvala; niti tuga nova
Što ne osta više od negdašnjih snova
Ni kaplja gorčine, ni trenutak sreće.
Ali starom strašću pogledam li u te:
To nove ljubavi javlja se glas smeo!
Jer što srce hoće to je njegov deo -
Uvek novi deo od nove minute.
Jovan Dučić
