Tag Archives: Andrić
TREĆA DOMOVINA
Nezadovoljni sobom i prilikama u svojoj zemlji, mi često hvalimo druge zemlje i narode, stvaramo od njih nedostižne uzore. Pritom i pretjerujemo, hvaleći ih više nego što zaslužuju i pripisujući im svojstva i odlike kojih nemaju. Tako da sve to što govorimo odgovara manje stvarnoj slici dotične zemlje, a više idalisanom liku naše otadžbine, kakvom bismo htjeli da je vidimo.
Sve to, razumije se, nije ni tačno ni pravo, ni zdravo, jer tako mnogi od nas stvara sebi, negdje na sredini između one idealisane zemlje i svoje nesavršene, neku treću nepostojeću domovinu u koju se sklanja kad god se u jednoj od one dvije (ili u obe odjednom) razočara. Takav čovjek
ZABORAV
Ne smrt, zaborav rješava sve. Zaborav, i to ne samo pojmova, riječi i lica, nego svega što postoji i živi. Zaborav tijela i zaborav vremena. Zaborav, da bi se moglo predahnuti i živjeti dalje u tijelu bez sjećanja, sa duhom bez imena. – Ivo Andrić
Nije dobro zaboravljati odjednom; bolje je zaboravljati po malo. – Konfučije
Ne postoji ništa na ovome svijetu što ne bi moglo biti klica mogućeg pakla; neko lice, neka riječ, neka busola, neka reklama za cigarete mogu zaludjeti čovjeka ako on ne uspije da ih zaboravi. – Borhes
Preživjeti je moguće jedino zaboravljajući. – Erih Marija Remark
Zaborav sve liječi, a pjesma je najljepši način zaborava, jer u pjesmi se čovjek sjeća samo onoga što voli. – Ivo Andrić
MJESTO PRAVOG SUDA I PUNE ISTINE
- Kažu da postoji negdje mjesto pravog suda i pune istine. Tu se saznaje i objavljuje sve što je među ljudima bilo skriveno i tajno, kazuje sve što je ostalo prećutano i nerečeno, ispravlja sve što je ikad bilo naopako i krivo, vraća sve što je utajeno ili oteto, dosipa onom kome je zakinuto, odasipa tamo gdje se presipalo. Tu se pitanje ljudskog postojanja pravo postavlja i, ukoliko to zavisi od čovjeka, do kraja rješava. To je mjesto gdje istina sja kao sunce koje ne zalazi, gdje pravda caruje.
- Ah, pa to je ljepše od svih snivanih rajeva i utopija! Može li biti da takvo mjesto zaista postoji? Ako postoji, može li se znati gdje je i kako se dolazi do njega?
- Može. Ono je među nama, ovdje gdje sada stojimo.
- ?!?
TRAGOVI DAVNIH VREMENA
Djeca, koja duž te kamenite obale, za ljetnjih dana, po vas dan love sitnu ribu, znaju da su to tragovi davnih vremena i starih ratnika. Tada su na zemlji živjeli veliki junaci, kamen je još bio nezreo i mek kao zemlja, a konji su bili kao i junaci, džinovskog rasta. Samo, za srpsku djecu to su tragovi Šarčevih kopita, ostali još od onda kad je Kraljević Marko tamnovao gore, u Starom gradu, pa pobjegao iz njega, spustio se niz brdo i preskočio Drinu, na kojoj tada nije bilo ćuprije. A turska djeca znaju da to nije bio Kraljević Marko nit’ je mogao biti (jer otkud Vlahu i kopilanu takva sila i takav konj!), nego Đerzelez Alija, na svojoj krilatoj bedeviji, koji je kao što je poznato,
IVO ANDRIĆ O ISTINI
Kad čitam ili slušam kako neko opisuje i prepričava ono što sam svojim očima vidio, ja uviđam jasno da je istinu, pravu istinsku istinu, nemoguće tačno utvrditi i nepromijenjenu prenijeti dalje, do drugih ljudi i novih naraštaja. To saznanje stalno me prati. I šta god čitam ili slušam, ja uporedo sa čitanjem i slušanjem brojim u sebi: koliko iznosi skretanje od istinske istine do ovog što mi se kazuje. Nekad je ta razlika vrlo mala, često je poveća, a ponekad je ogromna.
Pa ipak, ja ono što mi se kaže primam kao istinu, kao neku novu vrstu istine, kao paistinu, ne govoreći ništa i ne pokazujući da znam što znam. (Primam je kao što se prima novčanica, po nominalnoj vrijednosti.) Odavno sam uvidio da protivrječiti ne bi vrijedilo ništa i ne bi vodilo ničemu, jer tako bi svaki razgovor izbugio svoj smisao i pretvorio se u teorijsku raspravu o istini. Ali negdje dubokoo u meni zbrajaju se i slažu sve te razlike i sva ta odstupanja, kao suma dugovanja koju ovaj život i mi svi sa njim imamo prema punoj istini.
NAŠ ČOVJEK
U prirodi je našeg čovjeka, naročito onog dinarskog tipa, da ne ostaje ni kod jedne zamisli, ni kod jednog djela istrajno i dosljedno, i da ih ne prati u njihovom prirodnom razvitku, da bi uticao na njih. Naprotiv, poslije prvog zanosa, on napušta djelo, vraća se do njegovog izvora, muti ga mišlju i pogledom, zatim silovito prelijeće cio budući, neostvareni i tek zamišljeni tok djela, anticipira ga, pa se onda opet vraća na tačku na kojoj se djelo nalazi u tom trenutku svog prirodnog razvoja. Tako se stvari razvijaju više uz njegovo učešće nego pod njegovim uticajem; jer oni nije u njima, nego iznad i pored njih. Zato on u većini slučajeva i ne stvara djela i ne upravlja događajima, nego raguje na njih, polažući mnogo više na to da bude začetnik, sudija, borac i gledalac, nego stvaralac, radnik i čuvar.
NEKO NOVO JUTRO
Ima dana kada se namučenom i otrovanom čovjeku osmjehne vedro jutro, i sve tegobe koje su ga još do maločas okruživale, crne, teške i nepomične kao planine, odjednom nestanu kao maglovita priviđenja. Sve tada biva lako, dobro i jednostavno. I da neće, čovjek mora da se raduje. Diše lako kao na visokoj planini. Zaboravlja odakle je pošao, ne pita se kuda ide. Ne želi ništa, ne boji se ničega. Javlja mu se doduše misao: kad su tolike strahote tako lako i brzo nestale, one se još lakše mogu ponovno javiti.
Ali ništa ne može u ovakvim trenucima da zbuni i poremeti čovjeka, isto kao što ga u mračnim časovima sve tako lako smućuje i „do smrti“ rastužuje. Ništa!
