Mali je broj ljudi koji mogu s pravom kazati da poznaju sebe, a još manji broj onih koji iz toga poznavanja mogu da izvuku spasonosne zaključke u svom životu. U većini slučajeva, oni ne vide i ne osjećaju ni sami sebe ni svoje stvarne odnose prema okolini, prema vremenu u kome žive ni prema ljudima među kojim se kreću; oni ne poznaju ni svoje sposobnosti ni svoje slabosti, kao što ne vide ni granice svojih moći, pa su zbog toga često strašljivi i nedovoljno preduzimljivi, i ne uzimaju od života ni ono što bi mogli, i što bi trebalo, a još češće idu preko tih granica, naravno na svoju štetu i sramotu. Mašta ih vara i zavodi, a razum ne osvjetljava dovoljno i pravovremeno njihov put, ili tek toliko da vide svoje graške kad je već kasno, i da mogu samo da se kaju i da žale. Zbog svega toga oni su od prvog do posljednjeg koraka u životu i ugroženi i opasni ljudi koji stalno posrću, sudaraju se sa okolinom, i prije ili poslije propadaju.

Ivo Andrić

Mi bismo bili potpuno srećni, ili bar blizu sreće, kad bismo zaista imali sve ono što zavidljivci koji nas okružuju misle da imamo, i kad bismo sve to imali onako i pod onakvim uslovima kako to njima izgleda.
*
Onaj ko je moj prijatelj, taj mi ne postavlja pitanja. Onom kome sam prijatelj , ja i nepitan kazujem ono što želi da zna.

*

Ono što je najgore kod tih malih kućnih tirana – malih samo po prostranstvu njihove vlasti a nikako po

Ponekad se, bez vidljivog povoda, dešavaju sa nama nagle i čudne promjene, neočekivani udarci iznutra. To što mi u našem gradskom životu gledamo oko sebe i čime se stalno služimo, što nazivamo zid, kuća, krov, namještaj, prostirka ili pod počne brzo i tajanstveno da se preobražava , da se mijenja i vraća u prvobitno stanje i da postaje opet samo kamen, drvo, vuna ili bezoblična bezimena materija. Ljudi koje sada susrećemo takođe su izmijenjeni likom, govorom i postupcima, pa i samo vrijeme i podjela vremena u kom živimo i krećemo se.