Tag Archives: Herman Hese
ZAŠTO JE GRAĐANIN SLABO BIĆE
Ovo ’građansko’, kao stalno postojeće stanje svega čovječnoga, nije bilo ništa drugo nego pokušaj izmirenja, težnje za ujednačenom sredinom između bezbrojnih ekstrema i dvojnih suprotnosti čovječjih postupaka.
Uzmimo za primjer jednu od ovih dvojnih suprotnosti čovječjih postupaka, recimo, sveca i razvranika, pa će nam poređenje uskoro biti razumljivo. Čovjeku se pruža mogućnost da se potpuno preda duhovnom životu, da pokuša da se približi idealu sveca. I obrnuto, pruža mu se mogućnost da se potpuno preda svojim nagonima, prohtjevima svojih čula i da sva svoja stremljenja usredsredi na sticanje trenutnih naslada.
SVAKO MOŽE DA POSTIGNE CILJ
Kada baciš u vodu kamen on najbržim putem pluta da stigne do dna. Tako je to i kad Sidarta ima neki cilj, neku namjeru. Sidarta ne preduzimama ništa, on čeka, on razmišlja, on posti, ali istovremeno prolazi kroz svijet kao kamen kroz vodu, a da ništa ne radi, a da se ne pomakne; on biva privučen, on se opušta i pada. Njegov cilj ga privlači, on ne dopušta da mu u dušu prodre bilo šta što bi bilo suprotno cilju. To je ono što je Sidarta naučio kod šamana. To je ono što neznalice nazivaju činima, misleći da to izvode demoni. Ali, demoni ništa ne izvode, demoni ne postoje. Svako može da baca čini, svako može da postigne cilj ako
KOLIKO VREMENA IMAMO ZA NAŠU DUŠU
U našem užurbanom i neosjetljivom životu začuđujuće je malo sati u kojima duša može da bude svjesna sebe, u kojima život ustupa mjesto smislu i duhu, a duša neskriveno stoji pred ogledalom uspomena i savjesti. To se vjerovatno dešava pri preživljavanju velikog bola, vjerovatno nad kovčegom majke, vjerovatno na bolesničkoj postelji, na kraju nekog dugog usamljeničkog putovanja, u prvim satima ponovnog vraćanja u život, ali to uvijek prate nemiri i mučenja.
Vrijednost ovakvih budnih noći je baš u tome. U njima duša uspijeva da bez snažnih spoljašnjih
ETO, TO JE ŽIVOT
“Naš najvažniji cilj u životu treba da bude uzdizanje naše duše. Drugim riječima, napredak naših duhovnih i moralnih moći: da svakim danom sve više prosvjećujemo svoj duh i svakim danom se osjećamo sve više slobodnim i boljim.” ~ Sokrat
“Ljudi koje najviše razdiru strasti, najviše mogu i da uživaju u životnim slastima.” ~ Franc Kafka
“Promijenite svoje vrijednosti i promijenićete svoj život.” ~ Entoni Robins
“I najnesrećniji život ima svojih sunčanih časova i, pod pijeskom i kamenjem, svoje sitne cvjetiće sreće.” ~ Herman Hese
“Ima ljudi čiji je život tako dobro ispunjen da ni svojom smrću ne mogu da nas obeshrabe.” ~ Ivo Andrić
“Eto, u životu je, na žalost, tako: trnje dobijaju živi, a ruže mrtvi.” ~ Anatol Frans
MAGIJA KNJIGE
Od mnogih svjetova koje čovjeku nije poklonila priroda većih je stvorio njegov vlastiti duh, najveći je svijet knjiga. Ispisujući prva slova na školskoj tabli i pokušavajući da čita, svako dijete čini zapravo prve korake ka jednom vještačkom i neobično složenom svijetu za čije upoznavanje i usavršavanje pravila igre jedan ljudski život nije dovoljan. Bez riječi, bez tekstova i knjiga, nema istorije, i ne postoji pojam čovječanstva. Ako neko želi da pokuša da se na malom prostoru, u kući ili sobi, uključi u istoriju ljudskog duha i usvoji je, to
JEDNOSTAVNA TAJNA MUDROST
Jedna neobična ali jednostavna tajna mudrosti svih epoha uči nas da i najmanji čin altruizma, svaka ljubaznost i davanje obogaćuju, a da svaki napor da se osvoje bogatstvo i moć slabi i osiromašuje. To su znali i o tome nas učili Indijci, grčki filozofi i Hrist, i poslije njih hiljade mudraca i pjesnika čija su djela preživljavala epohe u kojima su živjeli, dok su kraljevstva i kraljevi njihovog doba nestali i zaboravljeni. Možete da se složite s Hristom ili s Platonom, sa Šilerom ili Spinozom: svuda vrhovna mudrost uči nas da nisu ni moć ni bogatstvo ono što nas čini srećnim već samo ljubav.
STEPSKI VUK
Kako da ne budem stepski vuk, olinjali pustinjak usred svijeta čiji ciljevi nisu moji, čije mi radosti ništa ne znače! Ne mogu da izdržim dugo ni u pozorištu ni u kinu, jedva sam u stanju da pročitam novine, rijetko kad modernu knjigu, i ne mogu da razumijem kakve to naslade i zadovoljstva ljudi traže u prepunim željeznicama i hotelima, prenatrpanim kafanama sa nametljivom i sparnom muzikom, po barovima i varijeteima elegantnih, raskošnih gradova. Šta traže po svjetskim izložbama, po korzoima, na predavanjima za one koji su željni obrazovanja, na velikim sportskim igralištima. Ja sve te radosti, koje bi mi, najzad, bile pristupačne i radi kojih se hiljade muče i guraju, ne mogu da razumijem, pa sve i da učestvujem u njima. A ono što se u meni događa u rijetkim časovima radosti, što je za mene slast, doživljaj, ekstaza i uzvišenost, to svijet voli i traži možda jedino u pjesničkim djelima, a u životu smatra ludošću.
