Tag Archives: Andrić
VJEČNOST NAŠEG NEPOSTOJANJA U VREMENU
Vrijeme je za mene najveće čudo. Poimanje vremena, upotreba vremena, osjećanje vremena, sve su to za mene prave zagonetke, koje se postavljaju preda mnom svakodnevno. U svako doba dana i noći, u snu i na javi, osjećam vrijeme kao elemenat, blag i koristan ili štetan i razoran, kao što čovjek osjeća vazduh, vatru, vodu. Gušim se od nedostatka vremena ili osjećam kako me žeže i satire, ili plivam u njemu sa osjećanjem božanske lakoće. I u svakom trenutku znam da je vrijeme jedna bolna iluzija, da je, u stvari, broj suđenih otkucaja našega bila i da drugačije i ne postoji. Prije prvog otkucaja, kao i iza posljednjeg, proteže se u nedogled vječnost našeg nepostojanja, nemjerljiva, neosvjetljena, neshvatljiva i neizreciva a prisutna u svakoj našoj misli, u dahu, riječi i zalogaju.
Ivo Andrić
PET MISLI ZA DUBOKO PROMIŠLJANJE
Čuvajte se onog koji živi u vama i na kojeg zaboravljate, a koji često, predveče, donosi brza rješenja zbog kojih se, te iste noći, budite kao od udarca i, obliveni vrelim znojem kao rastopljenim olovom, propadate od sramote zbog sinoćnih lakomislenih odluka.
Ko u ovom svijetu ne umije da organizuje sam svoj život, nije vrijedan da živi, a ko ga sa uspjehom organizuje, izgubi pri tome toliko snage i svježine da mu i ne vrijedi nmogo što živi.
ANDRIĆ O ZABORAVU
Životna snaga jednog čovjeka mjeri se, pored ostalog, i njegovom sposobnošću zaboravljanja.
Zaborav je jedan od elemenata neophodnih u razvitku života.
Svetiti se životu — zaboravom.
Ne, nikad mi ne zaboravimo zemlju ženskog tela i čulne ljubavi. Na žalost. Ostane nešto, ali nešto što nije ništa: nepotpuno sjećanje i nesavršen zaborav. I mi se osjećamo kao čovjek koji je nekad znao jedan jezik i govorio tečno, pa ga zaboravio s vremenom tako da mu samo rijetko pojedina riječ iskrsne u sjećanju, i podsjeti ga nejasno na vremena kad je živio u onoj
ŠTA ZNAČI BITI MAJSTOR
Biti majstor, znači umeti odvojiti za vreme rada svoj posao od svega ostalog, znati tačno, i jedino pred očima imati: šta treba uraditi i kako to uraditi; ne obazirati se ni na što što nema sa tim veze; ne brinuti se za uspeh, ne pomišljati na neuspeh; ničega se ne plašiti, a ništa ne ostavljati slučaju; uvek biti sav pri onom delu posla koji u tom trenutku obrađuješ. Ako tako radiš, sve oko tebe radi s tobom i sve ti pomaže, svaka alatka ti je prijatelj, svaka promena putokaz, a materijal pod rukom poslušan; sve ide bez greške i zastoja, ili, bolje rečeno: svaka se greška popravlja i svaki zastoj nadoknađuje. Tada tvoj posao mora da napreduje, i što dalje, sve bolje; uz put jača i biva lepši, jer raste iz sebe kao biljka iz semena koje je probrano, dobro posejano, i za koje je sve predviđeno.
Biti radnik i majstor, čovek od posla! Ničeg boljeg ni pouzdanijeg u ovom životu, u kom mnogo dobra nema, a pouzdano nije ništa.
Ivo Andrić
NA SLOBODI
Čovek koga posle dužeg tamnovanja iznenada i pre vremena puste na slobodu, prolazi uvek u početku manje ili više kroz tešku krizu. Takav čovek pre nego što ponovo dođe do svog starog slobodnog hoda i kretanja, prođe dug period privikavanja. U tom periodu, mogu se, otprilike, utvrditi tri faze. Prva faza. Ma kuda išao i ma kako se kretao, čoveku se čini da čuje za sobom korake stražara koji ga u stopu prati, i samo bi trebalo da se okrene pa da ga i vidi. Druga faza. Hodajući slobodno po ulicama čovek oseća da mu nešto nedostaje: ne čuje korake i nema više osećaj da bi, čim se okrene, ugledao ranijeg večnog pratioca svih svojih pokreta i izlazaka – naoružanog stražara za svojim petama. To mu smeta, uznemiruje ga i plaši na svoj način. I, najposle, treća faza. Čovek ne čuje korake za sobom i nema osećaj da ga neko prati, ali to mu ne
ZAREKAO SAM SE DA ĆU RADITI
Gledajući oko sebe očajnu rugobu i mnogostruke i teške posljedice nerada i nehata, zarekao sam se da ću raditi, mišlju i rukama, za sebe i za druge, uvijek i svuda, ali raditi. Tako da trajno živim u plodnom pokretu i korisnim promjenama. Zarekao sam se da ću braniti sebe i svoje mjesto na kojem živim od nerada i nečistoće, zastoja i nemaštine.
Ivo Andrić – Izbor gosta urednika Stefana Simića (pisac)
O TEŽINI RIJEČI
Kod mnogih se odnekud uvriježila misao da je čovjek koji je napisao nekoliko romana ili nekoliko knjiga pripovjedaka taj koji o svakom pitanju i u svakoj prilici zna i može da stvori tačan sud i kaže pravu riječ, novu, tačnu i mjerodavnu. Iz osnova pogrešna misao! Čak i svirepa! Naprotiv, pisci su ljudi kojima je i samima često i prijeko potrebna takva riječ koja bi im pomogla da se održe i snađu u lavirintima mašte i procjepima moralnih nesnalaženja u koje tako često zapadaju. I nije teško zamisliti kako je takvom čovjeku-piscu kad mu upravo u takvim trenucima traže riječ snalaženja i ruku pomoći umjesto da mu je pruže.
