IDI, VREME JE
Patnja je stanje izolovanosti; tvoj doživljaj i tvoj centar univerzuma; empatija i saosećanje najpre se troše i ne treba druge stavljati na probu, iznova ponavljati iste, zamorne, zamorne, tako zamorne i drugome tako dosadne detalje koje vrtiš po glavi, ista pitanja, koja te progone, a na koja ni sam ne nalaziš odgovora. Činilo mi se da će mi se kosti lobanje rastočiti, da će mi pući grudni koš u kome se valjao mutljag, dignut sa samog dna duše. Stomak mi se pretvorio u doboš veš-mašine u kome su se tumbala creva, želudac, bubrezi i džigerice. Umesto praška za pranje i ”veniša” za izbeljivanje mrlja sipala bih po jednu mericu gorčine, besa, stida, očajanja, kajanja i poniženja. Onda bi program krenuo. Pet okreta ulevo. Stanka. Tri okreta udesno. Metodično, polako, dok neko posebno bolno sećanje ne bi poslužilo kao okidač da se uključi centrifuga, posle
TAMA
Iza jablanova još ni sad ne žuti
Zadocneli mesec. Još sa crnih trava
Duva tamni vetrić. Kako strašno ćuti
Proleće u noći, proleće što spava…
A iz bledog neba u toj nemoj tmini,
Često ko da tiho crni sneg povrvi.
Kakvo kobno veče! U bolnoj tišini
Čini mi se čujem huku svoje krvi.
Čujem u dnu duše glas nekakav setno,
Ko glas u dubini noći. To je samo
Jedna mutna želja prošla neosetno,
Ko bi znao za čim, ko bi znao kamo.
Jovan Dučić
ZAŠTO JE VAŽNO BITI DJETINJAST I NEOZBILJAN
Ako hoćete izvještaj sa lica mjesta o tome zbog čega i kako nastaje mišljenje, obratite se maloj djeci, jedinim živim i autentičnim svjedocima onoga dramatičnog trenutka kada još nerazvijena čula i svijest prvi put sreću i upoznaju dio po dio velikog svijeta i prvi put mogu sama sebe da identifikuju.
Govor i simboli kojima se odrasli služe i komuniciraju zaboravili su lijepo i uzbudljivo djetinjstvo riječi. Izgubljeni raj ličnog upoznavanja i imenovanja, konkretnog, čulnog, životnog povoda za misao i riječ – ti slikoviti predjeli pripadaju dalekim i davnim danima
KAD JE TELEFON PRESTAO DA ZVONI
I prije nego što sam uspio da otpakujem svoj rođendanski poklon, čuo sam u paketu zvonjenje, tako da sam odmah pogodio da je riječ o mobilnom telefonu. Uzeo sam ga i čuo glas svoje žene koja mi uz gromoglasan smijeh čestita rođendan sa telefona iz spavaće sobe. Te noći ona je željela da razgovaramo o životu: o godinama koje smo proveli zajedno i o svemu tome. Ali je insistirala da to radimo preko telefona, tako da je otišla u spavaću sobu i odande me pozvala u
MOJI LJUDI KOJE PUŠTAM U SVOJ PROSTOR
Ponekad ne mogu da odredim granice između sebe i ljudi koje volim: gdje završavam ja, a gdje počinju oni. Kao da smo svi mi jedno, kao da smo isti – ista duša, želja koja traži nešto…zajedničko svima nama.
Svi smo u istom čamcu. A opet, svi smo različiti i posebni, izrazito individualni.
Postoji jedna posebna, rijetka vrsta ljudi koje ja zovem moji ljudi. To su ljudi koje puštam u svoj prostor, u sebe. Svi moji ljudi su u nečemu isti: Njihovo traženje je stvaralačko. Oni ne ruše, već nešto grade. Ne žele da vladaju, jer
KAKO ŽIVIMO SVOJ ŽIVOT
Mnogi ljudi smatraju da je najbitnije kakav je čovjek u suštini, ali to nije tačno. Bitno je ono što je na površini, ono što se pokazuje. Sve dok niko ne bude znao kakve se poganosti skrivaju u vašoj duši, bićete savršeno društveno podobni. Jer, svi smo mi životinje u suštini, samo smo lijepo naučili da nosimo gaće. A ako neko skine te gaće i kaže „Eto, to sam ja!“, gori od njega će razrogačiti oči i nazvati ga budalom. A to nije fer. Život nije fer.
Aleksandar Đuričić
Tako dakle, živimo svoj život.
ŠTA JE TUGA
Šta je tuga koja dođe
Najedared mahom celim!
Opije te, zanese te,
Obori te padom smelim!
Zaleti se, da te slomi,
Zahuka se, da te skrši,
Zagrli te, pa te stomi,
Poljubi te – pa te svrši!
Taka tuga srce vida,
U večiti mir ga smešta,
Taka tuga nije tuga,
