Category Archives: Najljepši odlomci
NIKOGA ČOVJEK NE LAŽE RADIJE NEGO SAMOG SEBE
Kakav bi život i bio da u njemu nema svačega pomalo. Malo radosti, da bi poslije tuga izgledala još veća, pa malo tuge, da bi poslije radost mogao da cijeniš. Malo pravde, malo nepravde, pa se to nekako izdjednači: jednom dobiješ više nego što ti treba, pa ne smije da ti bude žao poslije kad dobiješ manje neg što ti po zasluzi pripada. Ljudi su, Maksimilijane, veliki majstori laži, a žrtva obmane je najčešće obmanjivač. Nikog čovječić radije ne laže nego samog sebe, najviše laži izmišlja da bi sebi nešto zatajio ili sebi nešto drugo predstavio.
Što čovjek može ponekad da bude glup, sam poslije da ne
ZAŠTO JE GRAĐANIN SLABO BIĆE
Ovo ’građansko’, kao stalno postojeće stanje svega čovječnoga, nije bilo ništa drugo nego pokušaj izmirenja, težnje za ujednačenom sredinom između bezbrojnih ekstrema i dvojnih suprotnosti čovječjih postupaka.
Uzmimo za primjer jednu od ovih dvojnih suprotnosti čovječjih postupaka, recimo, sveca i razvranika, pa će nam poređenje uskoro biti razumljivo. Čovjeku se pruža mogućnost da se potpuno preda duhovnom životu, da pokuša da se približi idealu sveca. I obrnuto, pruža mu se mogućnost da se potpuno preda svojim nagonima, prohtjevima svojih čula i da sva svoja stremljenja usredsredi na sticanje trenutnih naslada.
KO SMISAO ŽIVOTA NIJE TRAŽIO, NIJE NI ŽIVIO
Svaka je filozofija tužna. Ako govorite duže o sreći, vi ćete se naposljetku osjećati pomalo nesrećnim. Nema nijedne velike istine čovjekove o kojoj se smije do kraja misliti bez opasnosti za svoju misao: ni o religiji, ni o ljubavi, ni o smrti. Sve što je duboko, izgleda na dnu tamno i neveselo; i ni u jedan se ponor ne daje dugo gledati bez vrtoglavice i užasa. Koliko više razmišljate o životu, sve se više otvaraju njegove zasjede i pokazuju njegova bespuća.
PONEKAD TI BUDE KRIVO
“Dosta je” govorio sam sam sebi dok su me noge, koračajući lijeno po strmoj padini planine, nosile dolje, prema mirnom potočiću; ”Dosta je”, ponavljao sam udišući smolasti miris borova gaja koji je postao naročito jak i prodoran od svježine večeri koja se spuštala; ”Dosta je”, rekoh još jednom pošto sam sjeo na humak obrastao mahovinom upravo nad potokom i zagledao se u njegove tamne i spore talase iznad kojih je gusti trščak dizao svoje blijedozelene stabiljke.
“Dosta je” trebam da se ostavim tumaranja i zanošenja, treba da se obuzdam; vrijeme je da stisnem glavu sa obje ruke i naredim srcu da ćuti. Neću više da se
IDI, VREME JE
Patnja je stanje izolovanosti; tvoj doživljaj i tvoj centar univerzuma; empatija i saosećanje najpre se troše i ne treba druge stavljati na probu, iznova ponavljati iste, zamorne, zamorne, tako zamorne i drugome tako dosadne detalje koje vrtiš po glavi, ista pitanja, koja te progone, a na koja ni sam ne nalaziš odgovora. Činilo mi se da će mi se kosti lobanje rastočiti, da će mi pući grudni koš u kome se valjao mutljag, dignut sa samog dna duše. Stomak mi se pretvorio u doboš veš-mašine u kome su se tumbala creva, želudac, bubrezi i džigerice. Umesto praška za pranje i ”veniša” za izbeljivanje mrlja sipala bih po jednu mericu gorčine, besa, stida, očajanja, kajanja i poniženja. Onda bi program krenuo. Pet okreta ulevo. Stanka. Tri okreta udesno. Metodično, polako, dok neko posebno bolno sećanje ne bi poslužilo kao okidač da se uključi centrifuga, posle
KAD JE TELEFON PRESTAO DA ZVONI
I prije nego što sam uspio da otpakujem svoj rođendanski poklon, čuo sam u paketu zvonjenje, tako da sam odmah pogodio da je riječ o mobilnom telefonu. Uzeo sam ga i čuo glas svoje žene koja mi uz gromoglasan smijeh čestita rođendan sa telefona iz spavaće sobe. Te noći ona je željela da razgovaramo o životu: o godinama koje smo proveli zajedno i o svemu tome. Ali je insistirala da to radimo preko telefona, tako da je otišla u spavaću sobu i odande me pozvala u
MOJI LJUDI KOJE PUŠTAM U SVOJ PROSTOR
Ponekad ne mogu da odredim granice između sebe i ljudi koje volim: gdje završavam ja, a gdje počinju oni. Kao da smo svi mi jedno, kao da smo isti – ista duša, želja koja traži nešto…zajedničko svima nama.
Svi smo u istom čamcu. A opet, svi smo različiti i posebni, izrazito individualni.
Postoji jedna posebna, rijetka vrsta ljudi koje ja zovem moji ljudi. To su ljudi koje puštam u svoj prostor, u sebe. Svi moji ljudi su u nečemu isti: Njihovo traženje je stvaralačko. Oni ne ruše, već nešto grade. Ne žele da vladaju, jer
