OBLAK U PANTALONAMA

May 02, 2012 admin Nema komentara

Vi mislite, bunca malarija?
To je bilo, u Odesi.

“Doći ću u četiri.” – rekla je Marija.

Osam.
Devet.
Deset.

Evo i veče u noćnu stravu bježi,
veče decembarsko s prozora u magli.
U staračka leđa smiju se i ržu kandelabri.

Mene više niko prepoznati ne može:
ja sam zgrčena gomila žila.
Šta takva gomila poželjeti može?
A mnogo hoće takva gomila.

Jer više nije važno ni to što sam od bronze,
ni to što srce moje – od gvožđa hladnog – bije.

Noću i čovjek svoj zvek u nešto žensko, meko,
zaželi da skrije.

I ja sam, ogroman, na prozoru savijen,
rastapam staklo čelom od čelika.
Da li je to ljubav ili nije?
I kakva je – mala ili velika?
Odakle velika u takvom tijelu:
mora da je malena, neka krotka ljubav,
što se u stranu baca od automobilskih sirena
i voli zveket praporaca.

Opet i opet čekam,
zabivši lice u rošavo lice kiše.
I već me je poprskala dreka gradske plime, sve više.

Ponoć, sa nožem kog pruža – dođavola s njim!-
došla je, zaklala.
I kao s inja glava sužnja, dvanaesta ura je pala.
U oknima sumorne kišne kapi, kreveljeći se,
nakrcale, k’o urlanjem usta da su razjapile
himere s pariske katedrale.

Prokleta da si!
I pocepa usta skoro krik.
Zar ti je i to malo?
Čujem: nerv, tiho, kao s kreveta bolesnik,
podigao se.
I, gle – u početku je pošao jedva,
onda je ustalasan, jasan, potrčao.
Sada je sa dva druga očajno igrati stao.
Pao je plafon na spratu niže.
Živci
veliki, mali, mnogi – pomamno skaču
i već – gmižu.
Živci spali s nogu.
A noć se po sobi glibi i oko, otežalo,
odatle nikako da se ispravi.

Odjednom, vrata zacviliše,
k’o da krčma zub na zub ne može da sastavi.
Ušla si osorna, kao “na!”
gužvajući rukavice kao luda, i rekla:
“Da, znate, ja ću da se udam.”

Pa šta, udajte se.
Ništa nije bilo. Izdržaću.
Gledajte – ja sam spokojan ko bilo pokojnika.

Sjećate se?
Govorili ste: “Džek London, novac, ljubav, strasti.” -
a ja vidjeh jedno: vi ste Đokonda koju treba ukrasti!
Opet ću ljubav u terevenkama utući,
povije obrva ozarivši vatrom.
Pa šta!
Ponekad i u izgorjeloj kući skitnice pronađu dom!

Izazivate?
“Manje no prosjak kopjejaka vi imate smaragde bezumlja”.
Sjetite se!
Pala je Pompeja od razdraženog Vezuva!

Hej!
Gospodo! Ljubitelji obesvjećenja, zločinstava,
pokolja, da li ste najstrašnije vidjeli – lice moje
kada sam ja apsolutno spokojan?
I osjećam – “ja” za mene je malo.
Neko se otima iz utrobe moje.
Halo!
Ko je?
Mama?
Vašeg sina nešto divno boli!
Mama!
Zapaljeno mu je srce i vene!
Recite sestrama, Ljudi i Olji, on nema kuda da se dene.

Svaka riječ, čak i šala štura,
koju izbljuju njegove usne goruće
izlijeće kao gola kurva iz zapaljene javne kuće!

Ljudi mirišu – pečenja ima!
Stigli su nekakve.
Blistavi! Pod šljemovima eno!
Ne može se u čizmama!
Recite vatrogascima: da se nježnije veru po srcu zapaljenom.
Sam ću, znajte!
Izbečiću suzne kao burad oči!
O, rebra mi, da se operem, dajte!
Iskočiću! Iskočiću! Iskočiću! Iskočiću!
Survava se i puca.
Iskočiti nećeš iz srca!

Iz pukotine usana na spaljenom licu oguljenom
izrasta parče poljupca izgorela.

Mama! Da pjevam ne mogu!
Srca moga izgara kapela!
Pocrnile su figure riječi i brojeva iz lobanje,
k’o djeca iz zapaljenog zdanja.
Tako je strah, hvatajući se za nebo,
dizao goruće ruke “Luzitanije”.
Prema gomili što u tišini stanova drhti
stooki s pristaništa diže se sjaj.
Kriče posljednji – bar ti!
jecaj, da gorim, vijekovima daj!

Marija! Marija! Marija!
Pusti me, Marija! Ne mogu ostati na ulicama!
Nećeš?
Čekaš dok upalih obraza grubo, bljutav,
i isproban na svemu lošem, dođem
i procijedim bezubo da sam ja danas
“neobično pošten”.
Marija, vidiš – ja se već poguren slamam.

Gomila što je u četvorospratnim gušama salo dobila,
isturajući očice, izgubljene u dugom traganju -
smije se što je, ipak, među mojim zubima
ostalo bajatih mrva bivših dragana.

Kiša isplaka trotoare, barama stiješnjena mokra varalica,
leš ulica, zabijen u kaldrmu, liže,
a na sivim trepavicama – da!-
mraznih ledenica, suze iz očiju – da!- oluka punih kiše.

Sve pješake gubica kiše je posisala,
a u karucama blješti za atletom atleta:
prskavahu ljudi proćerdavši sve,
i kroz pukotine se cijedilo salo,
k’o mutna rijeka s kočijama oticalo skupa sa isisanim hljebom
i žvakotinama starih kotleta.

Marija!
Kako u debelo uho zabosti nježnu riječ?
Ptica živi od pjesme, pjeva gladna i zvonka,
a ja sam čovjek, Marija, prost,
koga je sipljiva noć iskašljala na prljavu ruku Presnje.
Marija, hoćeš li me takvog?
Pusti me, Marija!
Zgrčenim prstima davim gvozdeno grlo zvonca.
Marija!
Na ulicama su zvijeri.
Na vratu prsti davljenja što bode.
Boli!
Otvori svoje dveri!

Vidiš – zabili su u oči iz šešira čiode.

Pustila me.

Mala!
Ne boj se što na mom volovskom vratu
sjede kao planine vlažne žene od znoja gubave.
Ja kroz život vučem (i to je zato)
milion ogromnih, čistih ljubavi
i milion miliona malih ljubavi.
Ne boj se da ću se opet prilijepiti za hiljadu lica -
“djevojke Majakovskog” – u izdajničko vrijeme mraka,
ta to je ipak dinastija carica
krunisanih u srcu jednog ludaka.
Marija, priđi!
U bestidnosti nagote, ili puna plašljivih drhtaja,
no daj tvojih usana ljepotu što još iscvala nije:
srce i ja nijednom ne doživjesmo do maja,
a u proteklom životu tek stoti april je.
Marija!
Pjesnik sonete pjeva Tijani,
a ja – cio čovjek, sav od mesa,
tijelo tvoje prosto molim kao što hrišćani:
“Hljeb naš nasušni daj nam danas“.

Marija, daj!
Marija!
Ime tvoje bojim se da ne zaboravim,
kao što se pjesnik boji da ne zaboravi neku riječ tek rođenu
u mukama noći veličinom jednaku Bogu.

Tijelo tvoje čuvaću i voljeti kao što vojnik osakaćen,
bez moći, izlišan, ničiji, čuva svoju jedinicu nogu.

Marija, nećeš?
Nećeš!
Ha!
Znači – opet, dok mračno je sve to, uzeću srce,
isplakano grozno da ga nosim,
k’o što u štenaru pseto nosi svoju šapu presječenu vozom.
Krvlju svog srca ja radujem put,
za odjeću bijelu lijepi se prašine cvijeće.
Oko zemlje – Krstiteljeve glave
po hiljaditi put Irodijada-sunce će da se okreće.
I kada moja gomila godina odigra svoje do konca -
krvlju označiće se put što vodi ka domu moga oca.

Izaći ću prljav (od jendeka, gdje provodih noći),
primaći ću mu se bliže, sagnuću se i na uho mu reći:
“Slušajte, gospodine Bože! Kako vam ne dosadi
u žele oblaka mreškavih zamakati oči odebljale, a?
Hajde da organizujemo vrtešku na drvetu
poznavanja dobra i zla!
Sveprisutni, bićeš u ormanu svakom,
a takva ćemo vina poređati po stolu
da će se čak prohtjeti zaigrati ki-ka-pu
i namrštenom Petru apostolu.
I po raju ćemo opet naseliti Evice:
naredi – i ja ću još noćas sa svih bulevara
najljepše djevice dovesti tebi.
Hoćeš?
Nećeš?
Vrtiš glavom ti, bradati? Mrštiš sredinu vjeđa?
Ti misliš – zna šta je ljubav taj krilati iza tvojih leđa?
I ja sam anđeo, bijah to bar – gledah u oči -
jagnje od šećera, ali ni kobile primati na dar
vaze od sevrskog brašna više neće.
Svemogući, ti si izmislio za svakog po dvije ruke,
i svakom si po glavu dao ti -
pa zašto nisi izmislio da se bez muke može
ljubiti, ljubiti, ljubiti?!
Mišljah, božanstvo si, svemoguće, staro,
a ti si nedoučeni, majušni bogić samo.
Vidiš, ja se saginjem i iz sare vadim kamu.

Krilati nitkovi!

U raju da ste zabijeni!
Gomila perjaša od straha valja se!
A tebe, što si tamjanom opijen, rasporiću odavde do Aljaske!

Pustite me!

Nećete me zaustaviti!
Lažem li, u pravu li sam ja,
ali više ne mogu da budem spokojan.
Gledajte, zvijezde su opet obezglavili
i nebo okrvavili od pokolja!
Ehej!
Nebo!
Skini kapu!
Ja dolazim!”

Gluvo.

Vasiona spava, položivši šapu
s krpeljima zvijezda pod ogromno uvo.

Majakovski