Bio jednom jedan drvosječa koji je došao raditi u tvornicu drva. Plata je bila dobra, a uslovi rada još bolji, tako da je drvosječa odlučio dati sve od sebe. Prvog je dana došao pred poslovođu, koji mu je dao sjekiru i odredio jedno područje u šumi. Čovjek je pun poleta otišao u šumu sjeći. U jednom danu posjekao je osamnaest stabala.
“Čestitam”, rekao mu je poslovođa. “Nastavi tako.”
Ohrabren poslovođinim riječima, drvosječa je odlučio sutradan poboljšati svoj rad. Tako da je te noći legao veoma rano. Idućeg jutra je ustao prije svih i otišao u šumu. Uprkos svom naporu nije uspio posjeći više od petnaest stabala. Sigurno sam umoran, pomislio je. Odlučio je leći sa zalaskom Sunca. U zoru je ustao, odlučan srušiti svoj rekord od osanmnaest stabala. Ipak, toga dana nije uspio ni pola od toga. Idućeg ih je dana bilo sedam, onda pet, a posljednjeg je dana čitavo popodne pokušao posjeći svoje drugo stablo.
Uznemiren zbog toga što bi mogao reći poslovođa, drvosječa je otišao reći poslovođi šta se događa i kleo se da se trudio do granica iscrpljenosti. Poslovođa ga je upitao: “Kad si posljednji put naoštrio svoju sjekiru?”
“Naoštrio? Nisam imao vremena naoštriti je: bio sam prezauzet sječom stabala.”
Put do cilja mora biti osvetljen…
Ovde ste bas pametni