Što bi dao da si na mom mjestu, da te mrze a da ti se dive?
Pokušavao sam biti kao ostali. Onda sam vidio da mi nije potrebno. Biti kao drugi znači završiti svoj posao.
Kada sam došao u Sarajevo 1958, bilo je u njemu sedamdeset hiljada stanovnika. Kada sam morao da odem, bilo je 570 000 duša. Znači, pola miliona ljudi je došlo da vidi šta ja to radim.
Nostalgiju sam izbacio iz upotrebe. Riječ nostalgija znači – povratak bolu.
Žene su pogonsko gorivo za misleće ljude. Jedina prava ljubav je između muškarca i žene.
Čim čovjek počne da postoji, očito je da ga uskoro neće biti. Da će umrijeti.
Nisam ja toliko glup da bih maštao. Znam da je mašta nešto što nas zavodi u stranu isto kao istina. Mi istinu govorimo samo kada nemamo mašte.
Naša se ljubav sastoji u tome da svoju ženu ne damo drugome.
Sav život je umiranje, čim se rodimo započinjemo borbu za opstanak, počevši od malih boginja pa do momenta kad osjetimo potrebu da to, što je bilo “između”, nekom dragom povjerimo, ostavimo saznanje.
Ovde ljudi sirotinjski posmatraju život. Uvijek se tražilo to od čega će se živjeti.
Jednom svijetu jedan pjesnik jedne vrste je sasvim dosta.
Nacija je neka francuska izmišljotina koja nam je poturena da bismo bili stoka.
**
Duško Trifunović, (1933, Sijekovac kod Bosanskog Broda, 2006, Novi Sad). U fabrici radio dvanaest godina kao bravar. Pravio vrata za vagone. Bez škole upisao fakultet. Pjesme pisao tako što ih je krio od drugih. Komponovano oko 300 njegovih pjesama. Napisao 20 knjiga poezije, četiri romana i nekoliko drama. Uređivao emisije na TV i radiju. Nezaboravna je “Šta djeca znaju o zavičaju”