SOLDAT I ZVIJER

July 12, 2011 bolmar Nema komentara

Soldat gonjen snagom što se iz očaja rađa zubima se dočepa sablje, te stisnuvši je čvrsto koljenima, prereza oštricom konop što ga biješe u zarobljenika pretvorio i – nađe se na slobodi.
Tumaraše pustinjom, satima. Uzaman ljepota pustinjske noći, posustade, izdade ga snaga.
Srce mu zaigra od radosti kada nabasa na nekakvu pećinu, on sa lijepog stabla očerupa široke, lepezaste zelene grane – te ih splete ne bi li ojačao asuru na kojoj ce spavati.
Jarom i napornim radom iznuren, utonu u san.
Usred noći iz sna ga trže čudnovat šum. Uspravi se; kroz muklu noć dopiralo je roptanje nekog stvora, u mrklom mraku, razaznade dva tračka svjetlosti, ali kad u gustoj tmini poče da razaznaje obrise u pećini, tik uz sebe spazi ogromnu zvijer. Osluškujući u tišini dobovanje svog srca, proklinjaše kolanje uzavrele krvi u damarima sve strijepeći da ne prekine zvjerinji san. Polozi ruku na sablju kaneći se da svom krvniku odrubi glavu; ali ne učini to.
Njuška joj je bila umrljanja krvlju. “Dobro se najela” pomisli Francuz, “i kad se probudi neće biti gladna”.
Biješe ženka. Po trbuhu i slabinama krzno joj se bjelesalo. Na leđima, krzno što se presijavalo kao suvo zlato, ljupko sklupčana, poput mačke što polegla na jastuke otomana spokojno drijema, hrkala je zastrasujuća posjetiteljka.
Kad sunce granu, ženka namah otvori oči; potom stade da isteže šape, pa stade šapom da se češka po glavi, posmatrajući kako se umilno proteže, Francuz pomisli: “Tako! Samo se ti lickaj!” Uto ženka podiže glavu i zagleda se u njega. Posmatrajući ga prodorne bistrine, zvijer kroči ka soldatu; on sav uzdrhta. Onda se zagleda u ženku, blago, te žureci u nju kao da će je omađijati, pustila ga je da joj se približi; potom nježno i umilno, stade da joj gladi krzno, dražeći vrhovima prstiju gipku kralješnicu posred njezinih zlatastih leđa.
Zvijer sa uživanjem stade mahati repom, pogled joj smekša; stade da prede kao zadovoljna mačka, a njen glas treptav i dubok, zabruja pećinom kao najdublji tonovi orgulja.
Provansalac, uvidjevši moć milovanja, nastavi još prilježnije, ne bi li ovu kraljevsku ljepoticu zbunio i opitomio.
Pomislivši da je utažio zversku prirodu ćudljive družbenice svoje, on ustade i riješi da napusti pećinu i nastavi svojim putem. Ženka ga isprati pogledom; ali čim soldat savlada uzvišicu, ona se nađe uz njega u par skokova, izvijajući se kao mačka oko njegovih nogu.
Zahtjevne li dame!, uzviknu Francuz osmjehujući se. Stade da joj draži uši, gladi trbuh i noktima snažno česka vrat. Sultanija pustinje uživaše.
Provansalac pogledaše okolo tražeći izbavitelje, razmišljajuci da je ubije. Ona se približila i jezikom rapavim i jakim – oliza njegove čizme, te volšebno nestade pijeska što biješe kao urastao u pregibe. “A sta kad ogladni?”. zapita se on. Uprkos jezi stade da premjerava ženku, zacijelo jedna od najljepših predstavnica svoje vrste; glava joj biješe golema kao u lavice, i odlikovaše se nekom čudnom otmjenošću; uistinu, prevladaše hladna svirepost tigrice, a držanje njeno biješe nalik usamljenoj vladarki.
Ponese ga sumanuta želja da se sa ženkom lijepo slaže, zatim se bez bojazni spusti do nje, te krenu sa njom da se poigrava: hvatao ju je za šape, prevrtao je na leđa, gladio joj slabine vrele i baršunaste. Ženka mu se prepusti, te kad joj je šape gladio, ona krotko uvuče svoje kandže. Francuz grčevito držeći jednom rukom bodež, pomisli da je ubode, ali se predomisli jer bi mogli da zajedno odu u smrt. Uz to u sebi začu glas koji mu reče da to ne čini – tako bezazleno biće treba poštovati i voljeti. Ona ispusti dubok i čežnjiv krik.
“Hajde draga moja, da spavamo” obrati joj se, i dok je ona spavala on se iskrade iz pećine i uputi u pravcu Nila. Ne savlada ni četvrt milje, kad začu kako ženka skakuće za njim. U taj mah, Francuz upade u živi pijesak, iz kojeg spasa nema. Osjetivški kako tone: on kriknu!
Uto, ženka ga zubima ščepa, pa poskočivši snažno unazad, izvuče ga kao mađijom iz pijeska. Uskliknu soldat: “Od sada smo sjedinjeni do kraja života!. Samo bez trikova.
Od tada pustinja kao da zabruja novim damarima. Živjeli su zajedno a on nije mogao da zamisli takvu ljepotu. Strašno se vezao za svoju ženku. Upoznao je glasove kojima se ona javljala, značenje njenih pogleda.
Divio se njenoj gipkosti kad bi poskakivala, izvijala se, prikradala mu se, prevrtala se,
pa bi kao mačka svila rep, i nježno sjedila pored njega. Pod jarkim suncem, njeno zlaćano krzno prošarano braonkastim tonovima, zračilo je neopisivom ljepotom.
“Ona ima dušu“, reče Francuz i sam ponirući u spokoj vladarke pješčanih dina.

Ostatak priče teško je objasniti. Okončala se kao sve strasne ljubavi – nesporazumom.
Mora biti da ju je jednog dana Provansalac u igri povrijedio, jer je ženka kao mahnita skočila na njega i zarila mu oštre zube u butinu. Mada rana uopšte ne biješe duboka.
Provansalac – bojeći se da će ga ženka proždrati – zari joj bodež u vrat. Skotrljavši se, ženka ispusti krik koje mu srce slijedi, zureći u njega, u magnovenju. U pogledu, svega sem jarosti.
On je kasnije govorio:

“Spreman sam odreći se svega na svijetu, pa i zlatnog odličja – koje mu je kasnije dodijeljeno – samo da je u život vratim”. Ona je imala dušu.

Onore de Balzak – Vrata Raja: Antologija erotske literature