SREĆA RĐAVIH LJUDI

January 13, 2011 bolmar Nema komentara

Jedan stari rimski pisac kaže: sreća rđavih ljudi jeste bijeda za plemenite. To je istina. Slučaj što nevaljali ljudi imaju sreće koliko i najbolji ljudi, zbunjuje čovjeka i odvodi ga u ateizam. Međutim, plemeniti ljudi imaju drukčije sreže nego rđavi ljudi. Najgori čovjek može biti srećan u novcu, i u zdravlju, i u djeci, ali ne može biti srežan u duševnoj ljepoti ni u slavi među mnogim drugim ljudima. Plemeniti ljudi imaju slavu i kad nemaju sreću; a slava je najveća sreća. Jedan čovjek je slavan u svojoj okolini samo tim ako je primer poštenja, kao što je Aleksandar bio slavan vojskovođa, ili Platon slavan zbog mudrosti. Ne treba rđavim zavidjeti za njihovu sreću, nego dobrim za njihovu slavu. Sreća može da čovjeka pokvari i kad je najbolji; i da ga satre brigama, jer je mora stalno čuvati; i može da mu donese neprijatelje i bolest, jer postane neumjeren u govoru ili u uživanjima. Ali slava je sreća koja nema potrebe da je čovjek čuva, jer ona, naprotiv, čuva čovjeka. Čovjek koji nema nikakve slave u životu, ni duhovne, ni građanske, ni herojske, ni moralne, to je čovjek rođen pod prokletom zvijezdom. Jer svaki čovjek može biti veliki ako hoće: ako ne kao general, a ono kao vojnik; ako ne kao izvanredan gospodar, a ono kao izvanredan sluga. Naša veličina dakle zavisi od nas; a veličina je sreća samim tim što je veličina.