DANKOVO SRCE

Živjelo jedno pleme u predjelima močvara i mraka. Životarili su kao biljke bez sunca. Pokreti su im bili spori i bez cilja, misli sumorne i bunovne. Glavinjali su kroz pomrčinu, ispod tmastih krošanja, udišući otrovne hlapove baruštine.

Tako je prolazilo vrijeme, smjenjivala se pokoljenja i doba, dok jednoga dana jedan dječak po imenu Danko, pomisli da bi možda mogao pomoći svojim saplemenicima. Znao je Danko da negdje mora postojati kraj, gdje svjetlost pljušti obilato, i gdje su ljudi snažni i radosni. On nije znao gdje se nalazi taj kraj, ali je znao da ga vrijedi tražiti. Počeo je Danko pričati svojim saplemenicima o tom kraju obilja i svjetlosti. Oni su ga slušali, kao što se sluša neko, ko umije pričati bajke. Ali Danko nije odustajao. Pričao im je riječima, koje su same svijetlile kao iskrice. Slušali su ga sve pomnije, sve željnije. Pričao im je svake večeri, i ljudi su odlazili na počinak sa slikom nepoznatog kraja u sebi, pa im se u snu činilo da već hodaju tim krajem, i da je on stvarniji od njihove močvare.

Prolazile su godine. Danko je odrastao u snažnog mladog čovjeka. Njegova vjera bila je zarazna, njegova snaga uvjerenja kao da se napajala obećanom zemljom u daljini.

Jednog dana ljudi se podigoše da pod Dankovim vođstvom pođu u potragu za nepoznatim krajem obilja i svjetlosti. Gomila je krenula na put kroz močvaru. Bauljali su kroz mulj i vodu, spoticali se o divovsko korijenje, padali su i rijedili se; tama kao da je gusnula, nigdje nikakve najave otvorena neba i sunca. No gomilu je još uvijek pokretala Dankova vjera.

Ali kako zaredaše kojekakve nevolje, ljudi stadoše gunđati, stadoše se kolebati, snaga u njima stade osijecati. Već su otišli jako daleko od svoje nekadašnje domaje, pa su se uplašili da će se izgubiti u beskrajnim prostranstvima močvare. Svoj strah i bijes okrenuše tada na vodiča. Optuživali su ga da ih je zaveo lijepim pričama, da su zbog njegovih varljivih sanjarija napustili svoje domove i upustili se u smrtonosnu pustolovinu.

Danku je srce pucalo od bola i samilosti. On ni časka nije sumnjao u to da će naposljetku otkriti zemlju svojih snova, ali se plašio da smućena rulja ne izgubi razum i ne krene natrag. Oko njih je bila tvrda tama.

Odjednom Danko posegnu u grudi, za gorućim srcem, podigne ga kao baklju, da bi ljudima osvijetlio put. Srce je gorjelo visoko u Dankovoj ruci. Gomila je sad srljala, pijana od nade da će se dočepati čistine pod nebom. U mahnitomu trku kroz prašumu, predvođeni bakljom Dankova srca, ljudi se iskobeljaše iz mraka i močvare, i izbiše na čistac, u svijetao dan. Tek sada je krenuo topot i vrisak.

U ludom trku prema suncu, odgurnuše Danka, stijesniše ga, srce mu izbiše iz ruke i pregaziše ga, pa i ne primijetiše šta su učinili. Srce je još kucalo i žarilo, onako zgaženo na pragu svijeta, kojeg je najavljivalo. Potom se rasprsnulo u neumrle iskre, što kruže obzorjem u sumrak.

Starica Izergilj - zapisao Maksim Gorki.

++

Hvala Prolazniku!

• 

POGLEDAJ POVEZANE TEKSTOVE:

1. NAJLJEPŠE SRCE Neki je mladić imao savršeno srce. Nije bilo ožiljaka ni...
2. SRCE NE DA __spr_config = { pid: '4f2e7c97396cef47330001d2', title: 'SRCE NE DA...
3. SRCE NA PLANINI Jedan stari hodočasnik prelazio je usred zime preko mosta...
4. MI MOŽEMO NAUČITI SRCE DA GLEDA U BOL Život nam je bio ćudljiv i svirep. U prirodi nije...
5. SRCE Jednog dana bog se umorio od ljudi. Nije mogao...
6. ZAŠTO MORAMO DA SLUŠAMO SVOJE SRCE? Zašto moramo da slušamo svoje srce? – upita mladić u...