Ovo je priča o ljudima sa crvenom ružom. Događaj se zbiva negdje pred kraj II svjetskog rata, na Glavnoj centralnoj stanici u Njujorku. Priča govori o jednom mladiću koji je tražio osobu koju nikada nije vidio, a koju je volio.
On je poručnik Džon Blanšard. “Ustao je, kaže, sa svoga sjedišta sa klupe na kojoj je sjedio na Glavnoj centralnoj stanici u Njujorku, zategao svoju vojničku uniformu i počeo da pažljivo posmatra masu ljudi koja se kretala kroz veliku stanicu u Njujorku. Tražio je djevojku koju je njegovo srce poznavalo, ali čiji lik nije mogao da zna. Djevojku sa crvenom ružom. Njegovo interesovanje za ovu djevojku počelo je 13 mjeseci ranije u jednoj biblioteci na Floridi. Kad je sa police uzeo jednu knjigu, privukao ga je sadržaj te knjige, ne sa tekstom u toj knjizi, već sa zabilješkama koje su se nalazile na margini skoro svake stranice. Bio je to vrlo lijep rukopis i on je zaključio da iza tog rukopisa stoji jedno biće koje je promišljena duša i jedan duboki um. Na prvoj stranici knjige našao je čak i ime i prezime prethodnog vlasnika. To je bila gospođica Kolis Mejhel. Potrošio je dosta vremena i truda i pronašao je čak i njenu adresu. Živjela je u gradu Njujorku. Napisao joj je pismo u kojem se predstavio i pozvao je da se dopisuju. Sljedećeg dana, dogodilo se, da je bio stavljen u brod i odvezen u Evropu kao vojnik na front Drugog svjetskog rata. Sljedeće cijele godine i još jednog mjeseca, dakle 13 mjeseci, dvoje se dopisivalo i upoznavalo preko pisama. Svako slovo padalo je na plodno tlo. Započela je romansa. Oficir Blanšard je u jednom pismu, pri kraju 13 mjeseci zatražio sliku, ali djevojka je odbila da je pošalje. Njemu je to bilo jos privlačnije. Ona je smatrala da, ako je on zaista zainteresovan, neće mu puno značiti kako ona izgleda. Kada je došao konačni dan da se vrati iz Evrope sa fronta, dogovorili su se za njihov prvi sastanak. Sedam sati uveče na velikoj Glavnoj centralnoj stanici u Njujorku.
” Prepoznaćeš me”, – pisala je djevojka – ”po crvenoj ruži koju ću nositi na mom reveru.”
I tako, u 7 sati uveče on je bio na stanici i tražio očima djevojku koju je njegovo srce voljelo ali čije lice nikada do tada nije vidio. Oficir kaže:
“Mlada osoba išla je prema meni; bila je visoka i vitka. Njena plava kosa padala je u uvojcima na ramena, njene oči su bile plave kao neki cvjetovi. Crte lica bile su besprijekorne i njene usne su odražavale čvrstinu, ali i odlučnost. Obučena je bila u svijetlozeleni kostim i izgledala je kao proljeće koje je oživjelo. Krenuo sam ka njoj potpuno zaboravivši da ona na reveru svog odijela nema crvenu ružu. Dok sam joj prilazio mali provokativni osmijeh je prešao preko njenih usana i rekla je samo: “Mornaru, da li ti i ja idemo u istom smjeru?”
“Skoro nekontrolisano, načinio sam još samo jedan korak ka njoj a onda, tačno iz nje, ugledao sam Polis Mejhel, osobu koja je na svom reveru imala crvenu ružu. Stajala je upravo nekako iza ove prekrasne djevojke. Na sebi je imala prosijedu kosu koja je bila sakupljena i pritisnuta već iznošenim šeširom. Bila je okruglog lica, a i tijela isto tako. Na nogama su bile cipele sa niskim potpeticama. Djevojka u zelenom kostimu odlazila je vrlo brzo. Osjetio sam se u tom trenutku kao da sam se razdvojio na pola. Tako me je želja vukla da slijedim djevojku u zelenom kostimu, ali ipak moja težnja za ženom čiji je duh tako bio spojen s mojim i obuzeo moj, bila je tako duboka. I ona je tu stajala. Njeno blijedo i okruglo lice bilo je plemenito i osjećajno; njene sive oči su imale svjetlucavi sjaj.
Nisam oklijevao. Podigao sam u svojoj ruci knjigu sa sivim koricama – to je bio znak prepoznavanja sa moje strane. I sada sam shvatio da to i ne treba da bude ljubav već nešto posebno, nešto čak i bolje od ljubavi. Prijateljstvo za koje sam bio i morao biti uvijek zahvalan. Ispravio sam se kao pravi vojnik, otpozdravio i pružio knjigu ženi i dok sam govorio osjećao sam neku gorčinu razočarenja.
Ja sam poručnik Džon Blanšard, a vi biste morali biti gospođica Mejhel. Tako mi je drago da smo se našli ovdje na ovoj stanici. Da li biste prihvatili da vas izvedem na večeru?” Ženino lice se rasteglo u prijatan osmijeh.
“Ja ne znam šta sve ovo treba da znači, mladiću” – odgovorila je. “Ali mlada dama u zelenom kompletu koja je upravo ovuda prošla, zamolila me je da stavim ovu crvenu ružu na rever mog kaputa. I rekla je da ako me pozovete na večeru, da vam kažem da vas ona čeka u velikom restoranu preko puta. Ona je rekla da me upotrebljava kao neku vrstu testa.”
**
Prava vrijednost ljudske duše se vidi u odgovoru na neprivlačno. Neko je napisao: “Kaži mi koga voliš i ja ću ti reći ko si”. Ko nosi crvenu ružu?! Obično oni koji nisu za primjećivanje. Obično oni za koje mislimo da ne treba da nose crvenu ružu. Da li ste se ikada zapitali kako postupamo sa njima, u našim svakodnevnim kontaktima.
POGLEDAJ POVEZANE TEKSTOVE:
- LJUDI KOJI TI ŽIVOT OKRENU NAOPAČKE Duboko vjerujem da samo jednom u svom životu nađeš ljude...
- MAGARAC I LJUDI Čovjek je na magarcu jahao ka svojoj kući, a...
- ZAŠTO LJUDI VIČU JEDNI NA DRUGE?! Hinduistički svetac, posjetivši rijeku Gang kako bi se okupao,...
- KAKO LJUDI GRIJEŠE Zaljubiti se znači – voljeti podudarnosti, voljeti znači – zaljubiti...
- PRIPITOMLJAVANJE LJUDI Ono što ovog trenutka vidite i čujete nije...
- LJUDI SJENKE Ima na svijetu mirnih, dobrih ljudi što kroz život...
Vrlo poucno!
Odlična priča. Veoma mi je drago što sam naleteo na ovaj sajt.
Hvala Nikola. Nadamo se da ces ovdje pronaci mnogo zanimljivih stvarcica…
prelepa pricica
zanimljivo…
predivno…skoro sam se rasplakala..predivna,poučna i zanimljiva priča.
hvala ti
Poenta nije u crvenoj ruzi, nju ipak svi nose, nikad nisam razmisljala o tome ko treba, a ko ne da nosi crvenu ruzu. Cak sam je i ja ( ovako lepa ) nosila
biti il ne biti pitanje je sad……….