Mi smo istinski dobri samo kad smo istinski srećni. Nesreća kvari srca i ruši karaktere. Rijetko je bilo ljudi koji su odoljeli otrovima nesreće i produžili da vole druge ljlude. Naročito onaj kome su drugi učinili nesreću, omrzne i nedužne. Mogu da ne postanu čovjekomrscima samo oni nesretnici koji svoje bijede ne smatraju krivicom drugih ljudi, nego samo voljom božijom, što opet znači krivicom svojom sopstvenom. Sirotinja je najvećma nesrećna zato što otruje čovjeka takvim mržnjama, a jedna velika napast čovjekova, to je što u nesreći dobije rđavo mišljenje o ljudima i pogubi prijatelje.
Niko nema prava da bude očajnik; očajanje nije nikakvo uvjerenje, nego samo fizička nemoć, bolest ili najčešće glupost.
Nesreća nam izgleda mnogo manja kad o njoj ćutimo, nego kad o njoj govorimo. Govoreći o nesreći ona samo postaje sve dublja i sve crnja, ko o njoj govori sto puta, on je tim samo povećao za sto puta. Ćutanje najbolji lijek protiv nesreće; ono je i najdostojanstveniji čovjekov otpor i odmazda sudbini.
Kad bi mladost imala filozofiju staraca, ne bi na svijetu bilo nijednog sunčanog dana.
Čovjek lijen voli da govori, a čovjek od akcije voli da ćuti i ne daje riječima nikakvu cijenu. Riječ je neprijatelj zamaha i poleta. Dovoljno je da jednu svoju namjeru dvaput izgovorite, pa da ona odmah za polovinu oslabi. Velike snage su ćutljive u čovjeku kao i u prirodi.
Prva osobina primitivnog čovjeka je da se boji svega što ne razumije, a na prvom mjestu se boji pameti.
Sujeta je većinom osobina plašljivog čovjeka, pošto plašljivac ne može da živi nasamo: i to ne samo izolovan u samoći, nego ni izolovan u samoj istini. Plašljivac nije nikad u sebi, nego uvijek napolju, naročito u riječima.
“Prava sreća čovjekova biće ako postigne svoje oslobođenje od drugih ljudi;a osloboditi se, to je najprije odvojiti svoju sudbinu od presije tuđih primjera, dajući svom životu pečat svoje sopstvene prirode i svojih ukusa.”
anela je li i to od Dučića?