Dva brata, jedan neoženjen, a drugi oženjen,
imali su imanje na plodnoj zemlji, s velikim
prinosima žita. Svaki od njih dvojice dobijao
je polovinu žetve. U početku, sve je išlo kako
treba. Zatim, malo po malo, oženjeni brat počeo
je iznenada da se budi noću i misli: “Ovako
nije ispravno. Moj brat nije oženjen i uzima
pola žetve. Ja imam ženu i petoro djece, ne
moram da brinem u starosti. Ali ko će se starati
o mom bratu kad ostari? On bi morao više da
odvaja za budućnost nego što to sada čini,
logično je da su njegove potrebe veće od mojih“.
I, razmišljajući tako, ustajao je iz kreveta,
krišom odlazio u kuću svoga brata i praznio
džak žita u njegov ambar. Ali, isto tako je
i neoženjeni brat počeo da se budi noću
i govori u sebi: “Ovako dalje ne ide. Moj
brat ima ženu i petoro djece, a dobija
polovinu prinosa. Ja izdržavam samo sebe.
Zar je pošteno da moj brat, kome očigledno
treba više od mene, dobija isto koliko i ja?”
I tako, ustajao je iz kreveta i nosio džak žita
i presipao u ambar svoga brata. Jedne noći,
ustali su u isto vrijeme i tako se sreli, svaki
sa džakom žita na leđima! Poslije mnogo
godina, kad su već umrli, doznalo se za
njihovu priču. I tako, kad su njihovi
sugrađani riješili da sagrade hram,
odabrali su mjesto na kome su se dva brata
susrela, jer, po njima, nije bilo svetijeg
mjesta u čitavom kraju.
***
Iskrena i bezuslovna ljubav ponekad ne traži riječi.
prekrasna prica, najezila sam se od nje…kad bi svi bili takvu:)))
Iskreno i bez riječi objašnjenja pomislili su obojica, kako ovaj drugi svake noći od sebe poklanja vreću žita, a ne kako upravo krade i odnosi sebi. Što manje objašnjavaš i komentarišeš, više vrijediš.