ŠTA PROPUŠTAMO U ŽIVOTU?

Bilo je hladno zimsko jutro. Nedaleko od ulaza u podzemnu željeznicu u Vašingtonu jedan čovjek je svirao violinu. Izveo je šest kompozicija Johana Sebastijana Baha za 43 minuta. Za to vrijeme, pored njega je prošlo nešto više od hiljadu ljudi. Većina njih žurila je ka svom radnom mjestu.
Tri minuta nakon što je počeo da svira, primijetio ga je jedan srednjovječni čovjek i usporio korak, pogledao muzičara, pa u svoj sat i otišao. Minut kasnije, violinista je dobio prvu napojnicu. Jedna žena je, i ne osvrćući se ka njemu, u kutiju od instrumenta ubacila nekoliko kovanica. Nedugo potom, jedan mladić se naslonio na zid preko puta violiniste i odslušao dio Bahove partite u D-molu. Naglo je pogledao na sat i užurbanim korakom nastavio ka željenom cilju. Bilo je očigledno da je kasnio na posao.
Zatim je naišao jedan trogodišnji dječak koji je, iako ga je majka požurivala, zastao i pažljivo promatrao violinistu. Nije se opirao kada ga je majka povukla za ruku, već je mirno nastavio dalje, ne skrećući pogled sa muzičara. I nekoliko druge dece je primijetilo violinistu, ali su ih roditelji, i to bez izuzetka, primorali da krenu dalje.

Tokom 43 minuta, koliko je svirao tokom jutarnje špice u metrou, samo šest osoba nakratko je stalo i poslušalo muziku. Dvadesetak ljudi mu je dalo novac, ali niko od njih nije imao vremena ni želje da čuje šta svira. Violinista je zaradio 32 dolara i 17 centi.
Niko nije primijetio kada je prestao da svira. Nije se čuo aplauz niti ijedan znak zahvalnosti. Niko ga čak nije ni prepoznao, a bio je jedan od najboljih svjetskih violinista. Džošua Bel je tog hladnog januarskog jutra na Stradivarijevoj violini, vrijednoj 3,5 miliona dolara, odsvirao najkomplikovanije muzičko djelo ikada napisano. Samo tri dana ranije, Bel je nastupio u prepunoj sali čuvene bostonske dvorane. Koncert je bio unaprijed rasprodat, iako je najjeftinija karta bila skoro 100 dolara.
Ovo je istinita priča. Belov nastup u metrou organizovalo je nekoliko novinara uglednog američkog lista “Vašington post” kako bi saznali nešto više o ukusu i prioritetima svojih sugrađana i na osnovu toga utvrdili kolika je zaista moć njihovog opažanja. Jer, ako nemamo vremena da stanemo i poslušamo svjetski poznatog violinistu dok izvodi jedno od najboljih muzičkih djela, koliko drugih lijepih stvari propuštamo u životu?
Britanski pisac Džon Lejn, autor bestselera „Ljepota beskraja: Umjetnost svakodnevnog života“, smatra da je glavni problem savremenog društva nedostatak percepcije ljepote koja nas okružuje. On tvrdi da ljudi mogu da je prepoznaju, ali im, u svakodnevnoj borbi za boljim životom, postaje nevažna i daleka.
“Danas, nažalost, pogrešni prioriteti zasjenjuju ljepotu življenja”, kaže Lejn.
Za razliku od njega, novinar Džin Vejngarten, koji je i inicirao ovaj eksperiment, upotrijebio je Kantovu teoriju o ljepoti i zaključio da ljudi opažaju univerzalno lijepo samo u optimalnim uslovima. On, naime, smatra da bi se ti isti ljudi, ukoliko bi samoinicijativno prisustvovali Belovom koncertu, bez dvoumljenja divili njegovoj virtuoznosti. To je potvrdio i njemački muzikolog Teodor Adorno, rekavši da će nam se uvijek više svidjeti koncert, za koji smo uredno platili ulaznicu, nego muzika koju smo tom prilikom čuli.

Hvala Marinku! (preneseno iz Blica)

Tweet

POGLEDAJ POVEZANE TEKSTOVE:

1. MISLIŠ DA TI NEŠTO NEDOSTAJE U ŽIVOTU??? Divna priča o čovjeku koji je pokazao i dokazao cijelom...
2. ZEN U PROSJAČKOM ŽIVOTU Tosui je bio poznati učitelj zena svoga vremena. Živio...
3. 45 LEKCIJA O ŽIVOTU – drugi dio Udahni duboko. To smiruje um. Riješi se svega što...
4. O ŽIVOTU, SREĆI… “Bogati se prepoznaju po kezu, a srećni po osmijehu.” “Prolaznost...
5. 45 LEKCIJA O ŽIVOTU – prvi dio Život nije pošten, ali je ipak dobar. Kad god...
6. 45 LEKCIJA O ŽIVOTU – treći dio Kako god da je dobra ili loša situacija, promijeniće...