Malu seosku školu grijala je starinska, trbušasta željezna peć na ugalj. Jednog su dječaka zadužili da rano svakog jutra dođe u školu naložiti vatru kako bi se učionica zagrijala prije dolaska učitelja i ostalih učenika.
Jednoga su jutra našli školu u plamenu. Onesviještenog su dječaka izvukli iz vatre više mrtvog nego živog. Na donjem dijelu tijela imao je teške opekotine pa su ga odvezli u obližnju bolnicu.
Napola pri svijesti ležeći na postelji, dječak je jedva mogao čuti šta su govorili doktor i njegova majka. Doktor je majci rekao da će joj sin sigurno umrijeti što je zapravo najbolje za njega jer je u vatri gotovo potpuno nestao donji dio njegovog tijela.
No, hrabri dječak nije želio umrijeti. Odlučio je da da preživi.
I zaista, na zaprepaštenje doktora, preživio je. Kad je prošla smrtna opasnost, ponovo je čuo razgovor majke i doktora. Majci je rečeno da bi možda bilo bolje da je dječak umro, jer kako mu je vatra gotovo sasvim uništila mišićno tkivo na donjem dijelu tijela, biće osuđen na život bogalja, koji se više nikada neće moći služiti nogama.
Opet je hrabri dječak odlučio. On neće biti bogalj.
On će prohodati. No, na nesreću, od struka naniže nije ništa osjećao. Njegove su tanke nožice samo beživotno visile.
Konačno je otpušten iz bolnice. Majka mu je svakog dana masirala noge, ali on ih uopšte nije osjećao niti je mogao njima upravljati. Ipak, njegova odlučnost da prohoda nije slabila.
Kad nije ležao, bio je u invalidskim kolicima.
Jednog sunčanog dana majka ga je odvezla u vrt na svjež vazduh. Ovaj put, umjesto da kao i obično samo sjedi, bacio se iz kolica. Počeo je puzati po travi, vukući noge za sobom.
Uspio se dovući do bijele ograde koja je uokvirivala imanje. Uz velike napore uspio se uspraviti uz ogradu. Malo-pomalo počeo se vući duž ograde, odlučan da prohoda. Otada je to činio svaki dan, pa se vremenom uz ivicu ograde napravila staza. Najviše od svega želio je u svojim nogama probuditi život.
Konačno je zahvaljujući redovnoj masaži, snažnoj volji i upornosti uspio najprije stati na noge, a potom oprezno hodati, a onda i trčati.
Počeo je hodati u školu, potom trčati u školu, trčati iz čistog zadovoljstva. Poslije se na fakultetu uspio pridružiti atletskom timu.
A onda je taj mladić, koji nije trebao preživjeti, koji nikada nije trebao prohodati, koji se nije smio nadati da će ikad trčati, od koga su i doktori digli ruke – taj je isti hrabri mladić, dr. Glenn Cunningham, u Madison Square Gardenu oborio svjetski rekord u trci na 1500 metara.
On će prohodati. No, na nesreću, od struka naniže nije ništa osjećao. Njegove su tanke nožice samo beživotno visile.
kad se nešto od srca želi tada je sve moguće
Jak motiv je voz kojim mogu da se povezu volja, želja i istrajnost na putu do uspeha!
Prije godinu dana težila sam 110 kg, mučila se raznim napicima koji obećavaju mršavljenje, raznim dijetama…ništa nije pomoglo. Jednoga dana odlučila sam zapovjediti tijelu da jednostavno topi kile…zamišljala sam da je moj organizam peć koja topi mast i samo sam “ložila svaki dan uredno vatru”, za samo 7 mjeseci …ja sam stopila 38 kg! Sada sam zadovoljna i zgodna
..ono što sam naučila je…”sve je u volji i glavi”…sad redovno obavljam razne rekreacijske aktivnosti da zadržim liniju…osjećam se odlično!
Dunja, svaka cast, divno je cuti ovako interesantan primer snage volje
Ovo sto je Dunja rekla je jedan od mnogobrojnih primera da mi nismo uopste svesni za sta je sposoban nas um,tu energiju srca i uma kad usredredimo misli i energiju kako treba, postaje sve moguce,sto je tacno,jer je nasa svest projekcija stvarnosti,a svet i univerzum se sastoje od te univerzalne energije ciji deo se nalazi i u nama,samo ceka da bude usmerena kako treba putem uma i srca,sto je rekao jednom pravim recima Paulo Koeljo:”Kad nesto dovoljno jako zelimo,citava Vaseljena ce raditi u nasu korist!”
Da upravo KAKVE SU TI MISLI TAKAV TI JE I ZIVOT….. Vlada taj univerzalni zakon privlacenja.. Ako se uzme primjer radio stanice, mi izaberemo frekfenciju i nakon nekog vremena trazenja ona privuce onu koja joj odgovara.. Ono sto zelimo da privucemo u nase zivote to cemo i dobiti, ali samo zajednistvom uma i onog viseg bica u nama… Ali je jako bitno da ono na sta smo usredsredjeni i OCEKUJEMO,bez stavljanja ikakvih prepreka iduci u susret zeljenom…
Topli pozdrav svima koji su poduprli moj komentar, drago mi je da ima ljudi koji razumiju ono što sam napisala, jer mnogi u mojoj okolini nisu razumjeli što govorim. Ja sam iskusila nešto odlično, pokušavam to nesebično prenijeti ljudima, ali kao da me ne razumiju o čemu pričam. Zar smo toliko kontaminirani današnjim načinom života da ne vidimo koliko bogadstvo posjedujemo u nama samima?
Dunja
svaka cast. Hose Sliva je napisao knjigu o tome, zove se “Metod kontrole uma”.
Graničenja su samo u nama samima. Koliko nešto želimo i kojim intenzitetom to isto želimo, utoliko će brže ili sporije se situacije odigravati pred našim očima:
Sjajna Prica…