IX
Čini mi se, da je za svoje bjekstvo iskoristio seobu divljih ptica. Ujutru pred polazak, lijepo je uredio svoju planetu. Brižljivo je očistio žive vulkane. Imao je dva živa vulkana. To je bilo sasvim zgodno za podgrijavanje jutarnjeg doručka. Imao je i jedan ugašen vulkan. Ali, kako je govorio: ”Nikad se ne zna!” Očistio je, dakle, i taj ugašeni vulkan. Kad su dobro očišćeni, vulkani rade tiho i neprekidno, bez erupcija. Vulkanske erupcije su kao vatra u kaminu. Naravno, na našoj Zemlji mi smo suviše mali da bismo očistili nape vulkane. Zbog toga nam stvaraju toliko neprijatnosti.
Mali princ je, pomalo sjetan, počupao i posljednje izdanke baobaba. Verovao je da se neće više nikad vratiti. Ali svi ti svakodnevni poslovi izgledali su mu toga jutra neobično prijatni. A kad je posljednji put zalio ružu, i spremao se da je stavi pod stakleno zvono, osjetio je želju da zaplače.
– Zbogom, reče on ruži.
Ali ona mu ne odgovori.
– Zbogom, ponovi on.
Ruža se zakašlja. Ali ne stoga što je nazebla.
– Bila sam glupa, reče ona najzad. Molim te oprosti. Pokušaj da budeš srećan.
Bio je iznenađen što mu ne prebacuje. Stajao je, sav pometen, sa staklenim zvonom u ruci. Nije shvatao tu blagu nježnost.
– Naravno, ja te volim, reče mu ruža. Moja je greška što o tome nisi ništa znao. To nema nikakvog značaja. Ali i ti si bio glup kao i ja. Pokušaj da budeš srećan… Ostavi to stakleno zvono. Ne želim ga više…
– Ali vjetar…
– Nisam baš toliko nazebla… Svježi noćni vazduh će mi prijati. Ja sam cvijet.
– Ali životinje…
– Treba da podnesem dvije ili tri gusjenice ako hoću da upoznam leptirove. Izgleda da je to tako lijepo. Inače, ko će me posjetiti? Ti ćeš biti daleko. Što se tiče velikih životinja, ne bojim se. Imam kandže.
I ona bezazleno pokaza svoja četiri trna. Zatim dodade:
– Ne odugovlači toliko, to je nesnosno. Riješio si da odeš. Idi.
Jer nije htjela da je mali princ vidi kako plače. Bila je to veoma gorda ruža…
X
On se nalazio u području asteroida 325, 326, 327, 328, 329 i 330. Počeo je dakle da ih obilazi da bi tamo potražio neko zanimanje i upotpunio svoje znanje.
Na prvom je stanovao neki kralj. On je zasjedao, odjeven u purpur i hermelin, na jednom vrlo jednostavnom pa ipak veličanstvenom prijestolu.
– Ah! Evo jednog podanika, uzviknu kralj kad je primjetio malog princa.
A mali princ se zapita:
“Kako me je mogao poznati kad me još nikad nije vidio?”
Nije znao da je za kraljeve svijet vrlo uprošten. Svi ljudi su za njih podanici.
– Približi se da te bolje vidim, reče mu kralj koji je bio vrlo gord da nekome bude kralj.
Mali princ potraži očima gdje bi sjeo, ali je cijela planeta bila zakrčena veličanstvenim plaštom od hermelina. Ostao je dakle stojeći, i kako je bio umoran, zijevao je.
– Zijevati u prisustvu kralja protivi se dvorskim propisima, reče mu vladar. Zabranjujem ti da zijevaš.
– Ne mogu da se uzdržim, odgovori mali princ sav zbunjen. Dugo sam putovao i nisam spavao…
– U tom slučaju, reče mu kralj, zapovijedam ti da zijevaš. Godinama već nisam vidio nekoga kako zijeva. Zijevanje je za mene rijetka stvar. Hajde! Zijevaj još. To je naredba.
– To me je uplašilo… ne mogu više… reče mali princ porumenjevši.
– Hm! Hm! odgovori kralj. Onda ti… naređujem da čas zijevaš a čas…
Promrmljao je nešto i izgledao je zlovoljan.
Jer kralj je mnogo držao do toga da njegov ugled bude poštovan. Nije trpio neposlušnost. Bio je to apsolutni vladar. Ali, kako je bio vrlo dobar, davao je razumne naredbe.
“Kad bih naredio, govorio je obično, kad bih nekom generalu naredio da se pretvori u morsku pticu, i kad general ne bi poslušao, to ne bi bila njegova greška. Bila bi moja greška.”
– Mogu li da sjednem? raspitivao se bojažljivo mali princ.
– Naređujem ti da sjedneš, odgovori mu kralj, koji dostojanstveno privuče skut svog hermelinskog plašta.
Ali se mali princ iznenadio. Planeta je bila vrlo mala. Nad kim li je kralj vladao?
– Gospodaru, reče mu on… Molim vas da mi oprostite što ću nešto da vas pitam…
– Naređujem ti da me pitaš, požuri se da kaže kralj.
– Gospodaru… nad kim vi vladate?
– Nad svim, odgovori kralj sa najvećom jednostavnošću.
– Nad svim?
Uzdržljivim pokretom kralj pokaza na svoju planetu, na druge planete i zvijezde.
– Nad svim tim? reče mali princ.
– Nad svim tim… odgovori kralj.
Jer to ne samo da je bio apsolutni vladar, već i vaseljenski vladar.
– I zvijezde vas slušaju?
– Naravno, reče mu kralj. Slušaju na riječ. Ne trpim neposlušnost.
Tolika moć zadivi malog princa. Kad bi je on imao, mogao bi da posmatra ne četrdeset četiri, već sedamdeset dva ili čak sto, ili čak dvjesto zalazaka sunca u jednom istom danu, a da nikad ne pomakne svoju stolicu. I kako je bio pomalo tužan sjećajući se svoje male napuštene planete, usudi se da zatraži od kralja jednu milost:
– Htio bih da vidim zalazak sunca… Učinite mi to zadovoljstvo… Naredite suncu da zađe…
– Kad bih naredio nekom generalu da leti od cvijeta do cvijeta kao leptir, ili da napiše tragediju, ili da se pretvori u morsku pticu, a general ne izvrši primljenu zapovijest, čija bi to bila krivica, moja ili njegova?
– Vaša, odgovori odlučno mali princ.
– Tačno. Od svakog treba zahtijevati ono što on može da pruži, nastavi kralj. Ugled na prvom mjestu počiva na razumu. Kad bih naredio svom narodu da se baci u more, on bi se pobunio. Ja imam prava da zahtijevam poslušnost, jer su moje zapovijesti razumne.
– A moj zalazak sunca? podsjeti ga mali princ koji nikada nije zaboravljao pitanje koje bi jednom postavio.
– Imaćeš svoj zalazak sunca. Zahtijevaću ga. Ali čekaću, po mojoj nauci o vladanju, da za to budu povoljni uslovi.
– Kad će to biti? raspitivao se mali princ.
– Hm! Hm! odgovori mu kralj koji najprije pogleda u jedan veliki kalendar, hm! hm! to će biti, oko… oko… to će biti večeras oko dvadeset do osam. I vidjećeš da me zbilja slušaju.
Mali princ poče da zijeva. Žalio je što nije dobio svoj zalazak sunca. A zatim, bilo mu je već pomalo dosadno:
– Nemam više šta da radim ovde, reče on kralju. Odlazim!
– Nemoj da ideš, odgovori kralj koji je bio vrlo gord što ima jednog podanika. Nemoj da ideš, načiniću te ministrom!
– Ministrom čega?
– Pa… pravde!
– Ali nemam kome da sudim!
– Ne zna se, reče mu kralj. Još nisam obišao svoju kraljevinu. Veoma sam star, nemam mjesta za kočije, a strašno me zamara da idem pješke.
– Ah! Ali ja sam već vidio, reče mali princ i naže se da baci još jedan pogled na drugu stranu planete. Ni tamo nema nikoga…
– Onda ćeš suditi sam sebi, odgovori mu kralj. To je ono najteže. Mnogo je teže suditi samom sebi nego drugima. Ako uspiješ da sebi dobro sudiš, znači da si istinski mudrac.
– Sebi mogu suditi gdje bilo, reče mali princ. Nije potrebno da živim ovdje.
– Hm! Hm! reče kralj, ubijeđen sam da negdje na mojoj planeti postoji jedan stari pacov. Čujem ga noću. Možeš suditi tom pacovu. S vremena na vrijeme osudićeš ga na smrt. Tako će njegov život zavisiti od tvoje pravde. Ali ćeš ga svaki put pomilovati da bi ga sačuvao. On je ovdje jedini.
– Ali, odgovori mali princ, ja ne volim da izričem smrtne presude i zbilja hoću da odem.
– Ne, reče kralj.
Ali mali princ, pošto je završio svoje pripreme, nije nipošto hteo da ožalosti starog vladara:
– Ako Vaše Veličanstvo želi da ga poslušam bez pogovora, neka mi izda razumnu naredbu. Neka mi na primer naredi da otputujem za nepun minut. Čini mi se da su uslovi povoljni…
Pošto kralj ništa ne odgovori, mali princ oklevaše nekoliko trenutaka, a zatim uzdahnu i krenu.
– Imenujem te svojim ambasadorom, požuri se da mu dovikne kralj.
Izgledao je vrlo strog.
“Odrasli su zbilja vrlo čudni”, reče mali princ u sebi dok je putovao.
POGLEDAJ POVEZANE TEKSTOVE:
- MALI PRINC – Antoan de Sent Egziperi XI-XII XI Na drugoj planeti živio je neki uobraženko. –...
- MALI PRINC – Antoan de Sent Egziperi XIX-XX XIX Mali princ se pope na neku visoku planinu. Jedine...
- MALI PRINC – Antoan de Sent Egziperi IX-X IX Čini mi se, da je za svoje bjekstvo...
- MALI PRINC – Antoan de Sent Egziperi XVII-XVIII XVII Kad čovek želi da bude duhovit, dešava se...
- MALI PRINC – Antoan de Sent Egziperi XXI-XXII XXI Tada se pojavi lisica. – Dobar dan, reče...
- MALI PRINC – Antoan de Sent Egziperi XV-XVI XV Šesta planeta bila je deset puta prostranija. Na...
“Trnje ne služi ničemu, to je čista pakost od strane cvijeća!…
Cvijeće je slabo. Ono je bezazleno. Ono se brani kako može. Vjeruje da je strašno sa svojim trnjem…
Ako čovjek voli jedan cvijet koji postoji samo na jednoj među milionima i milonima zvijezda, to je dovoljno da bude srećan kada ga posmatra! Tajanstvena je zemlja suza…”
“Od svakoga treba tražiti ono što on može da pruži!
“Ugled na prvom mjestu počiva na razumu!”
( Egziperi, “Mali princ” )