META GORČINE

Sva ljudska bića posjeduju u svom organizmu gorčinu – u većem ili manjem stepenu – kao što gotovo svi mi nosimo u sebi bacil tuberkuloze. Ali obe te bolesti napadaju samo one čiji je organizam već oslabljen. U slučaju gorčine, bolest najlakše izbija kad se javi strah od takozvane stvarnosti. Pojedine osobe, u grozničavoj želji da izgrade sebi jedan svijet u koji nijedna spoljašnja prijetnja ne može da dopre, razviju preko svake mjere odbrambene mehanizme protiv spoljašnjeg svijeta – nepoznatih ljudi, novih mjesta, drugačijih iskustava – ostavivši pritom unutrašnjost bez ikakve zaštite. Od tog časa, Gorčina može nesmetano da krene u svoj ubilački pohod. Glavna meta Gorčine (ili vitriola, kako je doktor Igor to radije nazivao) bila je volja. Ljudi koje napadne ta pošast, gube želju za sve, i već nakon nekoliko godina više ne uspijevaju da izađu iz svog svijeta, jer su istrošile sve zalihe svoje energije podižući visoke bedeme, u zaludnom nastojanju da stvore sebi stvarnost kakvu su zamislili. Izbjegavajući napade iz spoljašnjosti, ograničavale su i sputavale svoj unutrašnji rast. I dalje su odlazile na posao, gledale televiziju, žalile se na gradski prevoz i rađale djecu, ali sve su to obavljale mehanički, bez velikih osjećanja – jer, na posletku, sve je bilo pod kontrolom. Kod trovanja Gorčinom naročito je bilo problematično to što se ni strasti – kao što su mržnja, ljubav, očajanje, oduševljenje, radoznalost – takođe više ne ispoljavaju. Poslije izvjesnog vremena, žrtvi gorčine ne preostaje ni jedna jedina želja. Nema volje ni da živi ni da umre, i to je bio glavni problem. Zbog toga su takozvane «ogorčenike» oduvijek privlačili ludaci i heroji: njih nije bilo strah ni života ni smrti. I junaci i heroji su podjednako ravnodušni prema opasnosti, i uvek nastavljaju svojim putem, uprkos upozorenjima da to ne treba da čine. Ludak se ubija, junak se žrtvuje u ime neke ideje – ali i jedan i drugi umiru po svojoj volji – a ogorčenici danima i noćima odmjeravaju i pretresaju besmisao i veličinu ta dva postupka. To su i jedini trenuci kad bi ogorčenik smogao snage da se popne do vrha svog odbrambenog bedema i proviri napolje; ali ubrzo bi ga sustigao umor i on bi se vraćao kolotečini svakodnevnice. Hronični ogorčenik postajao bi svjestan svoje bolesti samo jednom sedmično: nedeljom popodne. Tada bi, lišen posla i rutine koji mu ublažavaju tegobe, uviđao da s njim nešto ozbiljno nije u redu – jer bi se mir i spokojstvo tih večeri pretvarali u pakao, a vrijeme se zaustavljalo, izazivajući nepodnošnjivu razdražljivost. Ali osvanuo bi ponedeljak, i ogorčenik bi brzo zaboravljao na simptome svoje bolesti – proklinjući, tobož, svoju zlu sudbinu što nikad nema dovoljno vremena za odmor i što mu vikendi prođu za tili čas.
Koeljo

Tweet

POGLEDAJ POVEZANE TEKSTOVE:

1. ŠTA JE GORČINA? U ovo čudno vrijeme, opterećeno virtuelnim stvarnostima, fejsbukovima, majspesovima,...
2. JUNG, ANDRIĆ, KOELJO Prava istina može zadovoljiti razum ali ona nikad ne pokazuje...
3. TAJNA ISTINSKE PERCEPCIJE Šta uopšte znamo? Trebamo li uopšte išta znati s...
4. MOŽEŠ LI NAUČITI DUŠU DA OBUHVATI JEDNO Možeš li naučiti dušu da obuhvati Jedno a da...
5. ZDRAVA BOLEST - Odakle si došao? - Niotkud. Ja sam odavde....
6. MEKSIČKI RIBAR  Mali brod se zaustavio uz obalu jednog malog meksičkog...