ZNAKOVI PORED PUTA

Što ne boli - to nije život, što ne prolazi - to nije sreća.
*
Samo aktivni ljudi i njihova borbenost i bezobzirnost pokreću život napred, ali ga samo pasivni ljudi i njihova strpljivost i dobrota održavaju i čine mogućnim i podnošljivim.
*
Ljudi koji ne paze šta govore i ne vode računa kad šta govore ni pred kim govore, a mnogo više misle o tome kako izgledaju i kakav utisak ostavljaju dok govore, nisu ni prijatni ni korisni, i sa priličnom verovatnošću može se kazati da će celog života biti i sebi i drugima nezgodni i teški. Ali, s druge strane, ljudi koji samo na to paze i samo o tome vode računa, a ni o čemu drugom – nisu ništa bolji. Naprotiv. U ovom slučaju pravi put je zaista – u sredini.
*
Kad god sam i gde god sam naišao na ljude koji su pokazivali suviše razvijenu brigu za nacionalni ponos i opšti interes ili pretjeranu osjetljivost za ličnu čast i dostojanstvo, uvijek sam, gotovo po pravilu, nailazio i na ograničen um, nerazvijene sposobnosti, tvrdo srce i grubu, kratkovidu sebičnost.
*
Znatan broj nesporazuma, sukoba i nezgoda u duhovnom životu jednog naroda dolazi otud što mnogi nepozvani i nesposobni ljudi osjećaju potrebu da brinu narodnu brigu, da ‘strijepe’ za budućnost naroda, da ga brane od opasnosi koje samo oni vide. To su ljudi koji veliku i nezajažljivu sujetu svoje sitne i uske ličnosti prenose na opšti plan, u jalovoj nadi da bi je tu mogli zadovoljiti, a s njom prenose i svoje kratke mjere i bijedne račune. Od takvih, duhom malih ljudi, postaju često veliki gonioci novih istina i mučitelji ljudi.

Pravda! Koliko je puta izgovorena i napisana ta zvučna riječ koja uistinu i nema svog sopstvenog smisla i značenja. jer postoji samo u odnosu prema riječi ‘nepravda’, kao njen opozit i korektiv. Postoje onolike pravde koliko su puta tu riječ izgovorili ili napisali oni koji su trpjeli (ili mislili da trpe) nepravdu. Pravda – to nema sadržine, to označava želju i potrebu onih koji nemaju snage i ne vide načina da se sami brane i zaštićuju, u svemu, vazda, i na svakom mestu.
*

Duga i duboka samoća nije tako mrtva i jednolična kao što može da izgleda onima koji je ne poznaju. Kao i aktivni život, ona poznaje promene i suprotnosti. Čas je gorka kao lek, od kojeg ne biva bolje, čas bljutava i otužna kao svagdašnjica, od koje je čovek pobegao, čas slatka i opojna kao nagoveštaj neke druge, još veće i zanosnije slasti koju samo slutimo.
*

Dobro je i prirodno sećati se prošlosti i misliti na budućnost, ali živeti ma i delimično u budućnosti ili prošlosti - nezdravo je, čak i opasno. To znači kočiti i potkradati svoj sadašnji život, ne spasavajući ništa od prošlosti i ne čineći ništa za budućnost. Glavnim delom svoga bića, najboljim snagama srca i razuma čovek treba da je uvek i ceo u sadašnjem trenutku, koji je jedini pravi i jedini mogući život koji živimo.
*
Ono što je najgore kod tih malih kućnih tirana – malih samo po prostranstvu njihove vlasti a nikako po težini i oštrini njihove tiranije – to je njihova ćudljivost i samovolja. Nepredvidljivost njihovih ćudi muči nas isto toliko koliko i te ćudi same. A najgori i najteži su oni tirani koji su i sami, u sebi, mučeni i nesrećni. Oni misle da bi, mučeći druge, mogli olakšati svoju muku, a to je kobna zabluda i jalov posao, jer sve i da polovinu zemlje popale, zajedno sa ljudima i svima živim stvorovima, njihova muka ne bi za dlaku manja bila. Ali to oni ne mogu nikad uvideti.
*
Kad god posmatramo neki nov oblik života u njegovom nastajanju, nama pada u oči najpre ono što je u suprotnosti sa našim navikama, ukusom i shvatanjima, ono što nas odbija i sa čim ne možemo da se složimo. A tek docnije uspevamo da uočimo sve ono što je razumno i korisno i što tu novost čini opravdanom i neizbežnom.
*
Zemlje velikih ostvarenja su i zemlje velikih nepravdi.
*
Kad naiđe neka bolest na nas, mi se uvijek iznenadimo, i u tom iznenađenju ima neke gorčine i pobune, kao protiv mučkog prepada i nepravde. Upravo to iznenađenje i to ogorčenje pokazuju najbolje da se nikad nismo izmirili sa životom ovakvim kakav je, i da negdje u najdubljem dnu našem postoji i traje nada da bismo mogli nekako izbjeći neumitnom toku života i uvjerenje da bi stvarno moralo biti tako. Jer svaka, i najmanja, klica života nosi sa sobom i svijest o trajanju i savršenstvu.
*

Kad u bojažljivom čoveku obamre strah, onda se i takvog treba pribojavati isto kao i onog koji je prirodno hrabar. Možda i više.
*
Prokletstvo i pokor ovog svijeta su ljudi kratke pameti i tvrda srca. Ljudi u kojima se sretnu oba ta nedostatka, to su pustinje u ljudskom društvu i od njih dolazi najveća nesreća. Istina je da nesreće, često i mnogo veće, mogu ponekad da dođu i od ljudi jakog razuma i dobra srca, ali to su izdvojene tragedije koje se dešavaju povremeno i rijetko, dok glupi i neosjećajni ljudi neprekidno šire oko sebe smrtonosan pustinjski dah. Oni uporno i dosljedno svlače sve na niži plan. To obaranje stepena vrijednosti svega oko sebe, to je njihova svagdašnja hrana. I opšta muka i nesreća.
*
Mi bismo bili potpuno srećni, ili bar blizu sreće, kad bismo zaista imali sve ono što zavidljivci koji nas okružuju misle da imamo, i kad bismo sve to imali onako i pod onakvim uslovima kako to njima izgleda.
*
Onaj ko je moj prijatelj, taj mi ne postavlja pitanja. Onom kome sam prijatelj , ja i nepitan kazujem ono što želi da zna.

Tweet

POGLEDAJ POVEZANE TEKSTOVE:

1. ZNAKOVI PORED PUTA Ko u ovom svijetu ne umije da organizuje sam svoj...
2. ZNAKOVI PORED PUTA II Mislim da ste i vi uvideli kako je teško sagledati...
3. ISTINA NEMA PUTA “Šta ljudsko biće može učiniti – šta ti i...
4. ZNAKOVI Hvala ti! Ti znaš ko si ti! __spr_config =...
5. I ZBOG TOG’ I PORED TOG’ O ženska ćud je vetar lud I menja se, al’...
6. ŠTA JE ŽIVOT?! “Život je prilika – iskusi je Život je ljepota...