ZNAKOVI PORED PUTA

Što ne boli - to nije život, što ne prolazi - to nije sreća.
*
Samo aktivni ljudi i njihova borbenost i bezobzirnost pokreću život napred, ali ga samo pasivni ljudi i njihova strpljivost i dobrota održavaju i čine mogućnim i podnošljivim.
*
Ljudi koji ne paze šta govore i ne vode računa kad šta govore ni pred kim govore, a mnogo više misle o tome kako izgledaju i kakav utisak ostavljaju dok govore, nisu ni prijatni ni korisni, i sa priličnom verovatnošću može se kazati da će celog života biti i sebi i drugima nezgodni i teški. Ali, s druge strane, ljudi koji samo na to paze i samo o tome vode računa, a ni o čemu drugom – nisu ništa bolji. Naprotiv. U ovom slučaju pravi put je zaista – u sredini.
*
Kad god sam i gde god sam naišao na ljude koji su pokazivali suviše razvijenu brigu za nacionalni ponos i opšti interes ili pretjeranu osjetljivost za ličnu čast i dostojanstvo, uvijek sam, gotovo po pravilu, nailazio i na ograničen um, nerazvijene sposobnosti, tvrdo srce i grubu, kratkovidu sebičnost.
*
Znatan broj nesporazuma, sukoba i nezgoda u duhovnom životu jednog naroda dolazi otud što mnogi nepozvani i nesposobni ljudi osjećaju potrebu da brinu narodnu brigu, da ‘strijepe’ za budućnost naroda, da ga brane od opasnosi koje samo oni vide. To su ljudi koji veliku i nezajažljivu sujetu svoje sitne i uske ličnosti prenose na opšti plan, u jalovoj nadi da bi je tu mogli zadovoljiti, a s njom prenose i svoje kratke mjere i bijedne račune. Od takvih, duhom malih ljudi, postaju često veliki gonioci novih istina i mučitelji ljudi.

Kad naiđe neka bolest na nas, mi se uvijek iznenadimo, i u tom iznenađenju ima neke gorčine i pobune, kao protiv mučkog prepada i nepravde. Upravo to iznenađenje i to ogorčenje pokazuju najbolje da se nikad nismo izmirili sa životom ovakvim kakav je, i da negdje u najdubljem dnu našem postoji i traje nada da bismo mogli nekako izbjeći neumitnom toku života i uvjerenje da bi stvarno moralo biti tako. Jer svaka, i najmanja, klica života nosi sa sobom i svijest o trajanju i savršenstvu.

*

Kad u bojažljivom čoveku obamre strah, onda se i takvog treba pribojavati isto kao i onog koji je prirodno hrabar. Možda i više.
*
Prokletstvo i pokor ovog svijeta su ljudi kratke pameti i tvrda srca. Ljudi u kojima se sretnu oba ta nedostatka, to su pustinje u ljudskom društvu i od njih dolazi najveća nesreća. Istina je da nesreće, često i mnogo veće, mogu ponekad da dođu i od ljudi jakog razuma i dobra srca, ali to su izdvojene tragedije koje se dešavaju povremeno i rijetko, dok glupi i neosjećajni ljudi neprekidno šire oko sebe smrtonosan pustinjski dah. Oni uporno i dosljedno svlače sve na niži plan. To obaranje stepena vrijednosti svega oko sebe, to je njihova svagdašnja hrana. I opšta muka i nesreća,

• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 

POGLEDAJ POVEZANE TEKSTOVE:

1. ZNAKOVI PORED PUTA Ko u ovom svijetu ne umije da organizuje sam svoj...
2. ZNAKOVI PORED PUTA II Mislim da ste i vi uvideli kako je teško sagledati...
3. ZNAKOVI PORED PUTA Mi bismo bili potpuno srećni, ili bar blizu sreće, kad...
4. ZNAKOVI PORED PUTA III Pravda! Koliko je puta izgovorena i napisana ta zvučna riječ...
5. ISTINA NEMA PUTA “Šta ljudsko biće može učiniti – šta ti i ja...
6. ZNAKOVI Hvala ti! Ti znaš ko si ti!...