XXV
– Ljudi se, reče mali princ, tiskaju po brzim vozovima, ali ne znaju više šta traže. Onda postaju nemirni i vrte se u krug…
I dodade:
– Ne vrijedi…
Bunar do koga smo stigli nije ličio na bunare u Sahari. Saharski bunari su obične rupe iskopane u pjesku. Ovaj je ličio na seoski bunar. Ali tu nije bilo nikakvog sela i ja sam mislio da sanjam.
– To je neobično, rekoh malom princu, sve je spremno: čekrk, vedro i uže…
On se nasmija, dodirnu uže, i pusti da se čekrk odmota. Čekrk zaškripa kao što škripi stari pjetao na krovu kad dugo nije bilo vjetra.
– Čuješ li, reče mali princ, mi smo probudili ovaj bunar i on pjeva…
Nisam želio da se napreže:
– Pusti mene, rekoh mu, to je suviše teško za tebe.
Polako sam digao vedro do kamene ograde. Tu sam ga čvrsto uglavio. U ušima mi je još brujala pjesma čekrka, a u vodi koja je još podrhtavala, vidio sam kako podrhtava sunce.
– Žedan sam te vode, reče mali princ, daj mi da pijem…
I ja sam razumio šta je tražio!
Podigao sam vedro do njegovih usana. Pio je zatvorenih očiju. Bilo je tiho kao na svečanosti. Ta voda je bila više nego hrana. Ona je proizišla iz hoda pod zvjezdama, iz pjesme čekrka, iz napora mojih ruku. Prijala je srcu kao poklon. Kad sam bio mali, svjetlost božićnjeg drvca, muzika ponoćne službe, blagi osmjesi davali su tako mom božićnjem poklonu svu njegovu čar.
– Ljudi sa tvoje planete, reče mali princ, gaje pet hiljada ruža samo u jednom vrtu… i nisu u stajnu da u njima nađu ono što traže…
– Nisu u stanju da nađu, odgovorih…
– A ipak ono što traže, može se naći u jednoj jedinoj ruži ili u malo vode…
– Naravno, odgovorih.
A mali princ dodade:
– Ali oči su slijepe. Treba tražiti srcem.
Napio sam se. Disao sam duboko. Pjesak u zoru ima boju meda. Bio sam srećan i zbog te boje meda. Zašto je morala da se umiješa tuga…
– Treba da održiš svoje obećanje, reče mi tiho mali princ, koji je opet sjeo pored mene.
– Kakvo obećanje?
– Znaš i sam… brnjicu za moju ovcu… ja sam odgovoran za onaj cvijet!
Izvukoh iz džepa moje nedovršene crteže. Mali princ ih spazi i reče smijući se:
– Tvoji baobabi liče pomalo na kupus…
– Oh!
A ja sam bio tako gord na baobabe!
– Tvoja lisica… njene uši… liče pomalo na rogove… isuviše su duge!
On se i dalje smijao.
–Nepravedan si, mališa, nisam nikad ništa umio da crtam sem zmijskog cara spolja i iznutra.
– Oh! Biće dobro, reče on, deca razumiju.
Nacrtao sam dakle brnjicu. Srce mi se steglo dok sam mu je davao:
– Ti imaš neke namjere za koje ja ne znam…
Ali mi on ne odgovori. Samo mi reče:
– Znaš, moj pad na Zemlju… sutra će biti godinu dana…
Zatim, poćutavši malo, dodade:
– Pao sam tu sasvim blizu…
I pocrveni.
Ne razumijevajući zašto, ja osjetih opet neku čudnu tugu. Ali mi jedno pitanje pade na pamet:
– Znači da to nije slučajno što si se onog jutra kad sam te sreo, pre osam dana, šetao tako, sasvim sam, hiljadama milja daleko od svih naselja. Vraćao si se na mjesto gde si pao?
Mali princ još više pocrveni.
Ja dodadoh kolebajući se:
– Možda zbog godišnjice?…
Mali princ ponovo pocrveni. On nikad nije odgovarao na pitanja, ali kada čovjek pocrveni, to znači “da”, zar ne?
– Ah! rekoh mu ja, bojim se…
Ali mi on odgovori:
– Ti treba sada da radiš. Treba da se vratiš svojoj mašini. Čekaću te ovdje. Vrati se sutra uveče…
Ali me to nije umirilo. Sjetio sam se lisice. Ako čovjek dopusti da ga pripitome, može se desiti da zaplače…
XXVI
Pored bunara nalazile su se ruševine nekog starog kamenog zida. Kad sam se vraćao s posla, sutradan uveče, opazio sam izdaleka mog malog princa kako sedi gore na zidu, spuštenih nogu. I čuo sam ga kako govori:
– Ti se dakle ne sjećaš? govorio je on. Nije bilo baš ovdje!
Neki glas mu je bez sumnje odgovorio, jer on odvrati:
– Da! Da! tačno u ovaj dan, ali ne na ovom mjestu…
Produžio sam prema zidu. Još nikog nisam ni vidio ni čuo. Ali, mali princ ponovo odgovori:
– …Naravno. Vidjećeš me tamo gdje počinje moj trag u pesku. Čekaj me tamo, doći ću noćas.
Bio sam na dvadeset metara od zida i još nisam ništa vidio.
Poslije kraćeg ćutanja, mali princ opet reče:
– Imaš li dobrog otrova? Jesi li sigurna da se neću dugo mučiti?
Stadoh, stegnuta srca, ali još uvijek nisam razumijevao.
– A sada odlazi, reče on… hoću da siđem!
Tada spustih pogled do podnožja zida i odskočih! Tu, ustremljena prema princu, nalazila se jedna od onih žutih zmija koje vas ubijaju za trideset sekundi. Preturajući po džepu da bih izvadio revolver, počeh da trčim, ali na šum mojih koraka zmija polako potonu u pjesak, kao mlaz vode koji presahnjuje, i ne žureći se šmugnu među kamenje uz lak metalni zvuk.
Stigoh do zida tačno u času da prihvatim u naručje mog mališana princa, blijedog kao smrt.
– Šta to treba da znači! Govoriš sada sa zmijama!
Skinuo sam mu njegov večiti zlatni šal. Pokvasio sam mu sljepoočnice i dao mu da pije. I sada se nisam usuđivao ništa više da pitam. Gledao me je ozbiljno i zagrlio oko vrata. Osećao sam kako mu srce kuca kao u ptičeta koje umire pogođeno iz puške. On mi reče:
– Radujem se što si pronašao kvar u tvojoj mašini. Sad možeš da se vratiš kući…
– Otkud znaš!
Upravo sam htio da mu saopštim da sam, preko svakog očekivanja, uspio da završim svoj posao!
On ništa ne odgovori na moje pitanje, ali dodade:
– I ja se danas vraćam kući…
Zatim reče sjetno:
– To je mnogo dalje… mnogo teže…
Osjećao sam da se dešava nešto neobično. Stezao sam ga u naručje kao malo dijete, a ipak mi se činilo kao da tone pravo u neki bezdan a ja nisam u stanju ništa da učinim da ga zadržim…
Imao je ozbiljan pogled, zagledan u daljinu:
– Imam tvoju ovcu. I imam kutiju za ovcu. I brnjicu…
On se tužno osmijehnu.
Dugo sam čekao. Osjećao sam da mu se malo-pomalo vraća toplota:
– Siromah mališa, uplašio si se…
Razumije se da se uplašio! Ali on se tiho nasmija:
– Još više ću se plašiti večeras…
Osjetih kako se ponovo ledim pred neizbježnim. I shvatih da ne mogu da podnesem misao da više nikad neću čuti taj smijeh. Za mene je on bio kao izvor u pustinji.
– Mali moj, hoću i dalje da te slušam kako se smiješ…
Ali on mi reče:
– Ove noći, biće godina dana. Moja zvijezda će se nalaziti tačno iznad onog mjesta gde sam pao prošle godine…
– Mališa, zar ne, to je samo ružan san, ta priča o zmiji i o sastanku i o zvijezdi…
Ali on ne odgovori na moje pitanje. Reče mi:
– Ono što je važno, to se ne vidi…
– Naravno…
– To je kao sa cvijetom. Ako voliš jedan cvijet koji se nalazi na nekoj planeti, prijatno je noću gledati u nebo. Na svim zvijezdama cvjeta cvijeće.
– Naravno…
– To je kao s vodom. Ona koju si mi dao da pijem bila je kao muzika, zbog čekrka i užeta… sjećaš li se.. bila je slatka.
– Naravno…
– Gledaćeš noću zvijezde. Moja je isuviše mala da bih ti pokazao gde se nalazi. Bolje je ovako. Moja zvijezda biće za tebe jedna od zvijezda. Voljećeš dakle da gledaš sve zvijezde… Sve će one biti tvoji prijatelji. A zatim, pokloniću ti nešto…
On se opet nasmija.
– Ah! mali moj, mali moj, kako volim tvoj smijeh!
– Upravo to će biti moj poklon… biće to kao s vodom…
– Šta hoćeš da kažeš?
– Za sve ljude zvijezde ne znače isto. Za jedne, koji putuju, zvijezde su vodiči. Za druge, one su samo male svjetiljke. Za učenjake one su problemi. Za mog poslovnog čovjeka one su bile zlato. Ali sve te zvijezde tamo ćute. A ti, ti ćeš imati zvijezde kakve niko nema…
– Šta hoćeš da kažeš?
– Kad budeš gledao nebo, noću, pošto ću ja stanovati na jednoj od njih, pošto ću se ja smijati na jednoj od njih, to će za tebe biti kao da se sve zvijezde smeju. Ti ćeš imati zvijezde koje znaju da se smiju!
On se i dalje smijao.
– A kada se utješiš (čovjek se uvijek utješi) biće ti milo što si se sa mnom upoznao. Ostaćeš mi uvijek prijatelj. Poželjećeš da se smiješ sa mnom. Otvorićeš ponekad prozor, onako iz zadovoljstva… I tvoji prijatelji biće iznenađeni kad te vide da se smiješ gledajući u nebo. A ti ćeš im tada reći: ”Da, zvijezde me uvijek zasmijavaju!” A oni će pomisliti da si lud. Ala sam ti podvalio…
On se i dalje smijao.
– To će biti kao da sam ti dao, umjesto zvijezda, šaku praporaca koji umiju da se smiju…
On se još smijao. A zatim se uozbilji:
–Noćas… znaš… nemoj doći.
– Neću se odvajati od tebe.
– Izgledaće kao da sam bolestan… izgledaće pomalo kao da umirem. Tako je to. Nemoj doći da to gledaš, nema smisla…
– Neću se odvajati od tebe.
Ali je on bio zabrinut.
– Kažem ti to… i zbog zmije. Ne treba da te ujede… Zmije su zle. Mogu da ujedu iz zadovoljstva…
– Neću se odvajati od tebe.
Ali nešto ga umiri:
– Istina, one nemaju više otrova za drugi ujed…
Te noći nisam primjetio kad je pošao. Pobjegao je nečujno. Kad sam uspio da ga stignem, išao je odlučno, brzim korakom. Reče mi samo:
– Ah! tu si…
I uze me za ruku. Ali se još mučio:
– Griješiš. Biće ti teško. Izgledaću kao da sam mrtav, a to neće biti istina…
Ja sam ćutao.
– Shvataš. To je vrlo daleko. Ne mogu da ponesem ovo tijelo. Suviše je teško.
Ja sam ćutao.
– To će biti kao stara napuštena ljuštura. Stare ljušture nisu tužne…
Ja sam ćutao.
On se malo obeshrabri. Ali učini još jedan napor:
– Biće lijepo, znaš. I ja ću gledati zvijezde. Sve zvijezde će biti bunari sa zarđalim čekrkom. Sve će mi zvijezde sipati da pijem…
Ja sam ćutao.
– To će biti veoma zabavno! Ti ćeš imati pet stotina miliona zvončića, a ja ću imati pet stotina miliona izvora…
I on zaćuta, jer je plakao…
– To je tamo. Pusti me jedan korak samog.
I on sjede jer se plašio.
Zatim reče:
– Znaš… moja ruža… ja sam za nju odgovoran! A ona je tako slaba! Ona je tako bezazlena! Ona ima samo četiri ništavna trna da je brane od svijeta…
I ja sam sjeo jer više nisam mogao da stojim.
On reče:
– Eto… To je sve…
Još malo je oklijevao, zatim ustade. Koraknu. Ja nisam mogao da se maknem.
Bljesnu žuta munja kraj njegove noge. On ostade trenutak nepomičan. Nije viknuo. Pao je polako kao što pada drvo. Nije se ništa čulo zbog pijeska.
POGLEDAJ POVEZANE TEKSTOVE:
- MALI PRINC – Antoan de Sent Egziperi XI-XII XI Na drugoj planeti živio je neki uobraženko. –...
- MALI PRINC – Antoan de Sent Egziperi XIX-XX XIX Mali princ se pope na neku visoku planinu. Jedine...
- MALI PRINC – Antoan de Sent Egziperi XVII-XVIII XVII Kad čovek želi da bude duhovit, dešava se...
- MALI PRINC – Antoan de Sent Egziperi IX-X IX Čini mi se, da je za svoje bjekstvo...
- MALI PRINC – Antoan de Sent Egziperi XIII-XIV XIII Na četvrtoj planeti živio je poslovan čovek. Taj je...
- MALI PRINC – Antoan de Sent Egziperi XV-XVI XV Šesta planeta bila je deset puta prostranija. Na...
VAŠI KOMENTARI