Glumci su uvijek bili plašeni, zaplašivani, prepadani. Vijekovima. Sobom i drugima. Sistematski. Glumci su, od kada postoje, bili niža bića. U glumce se bježalo od kuće, glumce u kuće nisu primali. Glumci su sahranjivani van grobljanskih zidina. Čak i veliki Molijer. Glumcu se nije davala hrana u ruke da se dodirom sa njim ne bi bio okužen.
Glumce su djevojke voljele, ali su se za njih teško udavale sem po cijenu roditeljskog prokletstva. Glumice su po pravilu proglašavane za kurve, čak i poslije njihovih pedesetih godina. Onoga trenutka kad je stari čika Eshil izmislio prvog glumca, počelo je to hiljadugodišnje bježanje.
Bježanje od ljudi ka ljudima. Kažu da je jedan od prvih bio neki Tespis, ali teško da bi ostao zapamćen da nije bilo njegovih čuvenih Histrionskih kola, kojima je bježao, sklanjao se. Sve u suludoj nadi da će naići na pravog čovjeka.
Gledalaca je uvijek bilo i biće ih, ali on je, eto, tražio onoga među njima